U sve češćim napetim međudržavnim odnosima između Hrvatske i Srbije, koji su se prelijevali i na međunacionalne odnose dvaju naroda, slučaj Srbina Jovana Sredojevića djeluje pomalo nestvarno, ali također smiruje napetosti, umanjuje predrasude i potiče na preispitivanje vlastitih generalizirajućih stajališta. Herojsku i tragičnu priču o njemu »ispričao« je temeljem dokumenata i svjedoka dr. Jakša Raguž u tekstu »Zastavnik JNA Jovan Sredojević – branitelj Hrvatske i Dubrovačkog primorja«, objavljenom u Zborniku Dubrovačkog primorja i otoka br. 9., 2006., str. 11. – 32.
Na početku dr. Raguž iznosi osnovne biografske podatke o Jovanu Sredojeviću, koji je rođen 14. ožujka 1948. u Zadru u obitelji Stevana Sredojevića i Stojanke r. Karadžin. »Školovao se u Zrakoplovno-tehničkoj vojnoj školi u Rajlovcu kod Sarajeva. Nakon toga je kao pripadnik JNA službovao u Mostaru, gdje se oženio Katicom Šaše te s njom zasnovao obitelj, dobivši dva sina – Predraga i Nenada. Životni ga je put 1967. godine doveo u Dubrovnik, gdje je živio sve do početka rata. Po zanimanju je bio profesionalni vojnik, po rodu vezist. Do početka rata u činu zastavnika I. klase radio je u garnizonu JNA u Trebinju, točnije u sastavu 472. motorizirane brigade JNA ‘Sava Kovačević’ koja je imala sjedište u Trebinju i čiji je zapovjednik tada bio današnji ponos Dubrovnika – general Nojko Marinović.
Zastavnik Sredojević bio je pripadnik pozadinskoga (intendantskoga) bataljuna te brigade, i u njemu je obnašao dužnost zapovjednika Stanice za održavanje ratne tehnike. U tom je svojstvu radio na održavanju tehničke opreme (radara) na Šipanu, te u vojarnama na Mljetu.«
Pisana i usmena svjedočanstva o ljudskim vrlinama Sredojevića, koja je dr. Raguž dobio od osoba koje su ga poznavale, nadopunjavala su se i pomogla da ih opiše u uvodu: »U novu sredinu se J. Sredojević vrlo dobro uklopio. Njegovi susjedi se sjećaju da je po naravi bio dobričina, čovjek velikog strpljenja i suosjećajnosti, uvijek spreman pomoći. Kad god je nekomu trebalo popraviti neki pokvareni kućanski uređaj, mogli su se njemu obratiti i on bi to obavio bez naplate. Drugima je posuđivao novce bez ikakvih kamata. Godinama je pomagao svojoj susjedi starici Ivki Matović. Kao zahvalu za to starica mu je poklonila komad zemlje na Šipanu. Kako je on već godinama radio na Šipanu, te tamo stekao velik broj prijatelja, na toj poklonjenoj zemlji izgradio je malu vikendicu u kojoj je zajedno s obitelji često boravio. Toliko se zaljubio u taj predivni otok da je čak tamo kupio i zemlju za grob.
Dobro se uklopio i u javni život Dubrovnika. Kako je volio sport, postao je član Uprave plivačkog kluba ‘Jug’, gdje je bio zamjetan njegov rad, ali i vesela narav. No velikosrpska oružana agresija zauvijek je promijenila život ovoga dobrog čovjeka. Premda po nacionalnosti nije bio Hrvat, on je oduvijek osjećao da je Hrvatska njegova domovina i da je dužan raditi za njenu slobodu i sreću njenih građana. Stoga je već 1991. godine, u periodu prije oružane agresije na dubrovački kraj, otpočeo s aktivnostima u korist Republike Hrvatske.«
Odmah na početku pretvorbe višenacionalne JNA u etnički čisto srpsku vojsku, što je Sredojević itekako dobro uočio, počeo je spašavati vojnike ročnike slovenske, hrvatske, albanske i muslimanske nacionalnosti pomažući im da bježe iz JNA. Olakotna mu je okolnost bila to što mu je sve do rujna 1991. nadređeni, tj. zapovjednik pozadinskoga bataljuna, bio kapetan 1. klase Ahmet Ališani, Albanac iz Bujanovca u jugoistočnoj Srbiji, koji mu je u tome pomagao.
Nažalost, pod svojim zapovjedništvom Sredojević nije imao puno vojnika, ali i tomu relativno malenomu broju pomagao je najviše što je mogao. Slao ih je ciljano na redovite dopuste ili vikende, s kojih se oni, naravno, nisu vraćali. Jedan od njih, Zagrepčanin prezimena Kralj, pohodio je poslije rata obitelj Sredojević u Dubrovniku nudeći im svoju pomoć u znak zahvale za spas iz JNA koji mu je omogućio zastavnik Sredojević. Prema sačuvanim svjedočenjima, osim spašavanja vojnika iz vojarne u Trebinju, Sredojević je tijekom ljeta 1991. počeo i s drugim aktivnostima u korist hrvatske strane. Tako, dok je bio na Šipanu, otoku nasuprot Dubrovniku površine svega 16 četvornih kilometara, počinio je vrlo hrabru, ali riskantnu sabotažu na tamošnjim vojnim radarima, tako da se JNA više nije mogla njima koristiti. Kad je nakon toga bio prebačen na otok Mljet u tamošnju vojarnu, uz pomoć otočana također je organizirao izvlačenje vojnika iz tamošnjih vojarni JNA te njihovo prebacivanje u Dubrovnik. Kada je JNA polovicom rujna otpočela s pripremama za napuštanje vojarne na rtu Goli rat, najzapadnije točke otoka Mljeta prema Lastovu, zastavnik Sredojević iz vojarne je razdijelio mještanima tamošnju uskladištenu hranu. Nakon što je 16. rujna JNA prema ranije obznanjenu planu »zatvorila vojni objekt na rtu Goli, a posadu dislocirala«, prema dopisu Komande Vojnopomorskoga sektora Boka od 17. rujna 1991., zastavnik Sredojević s ostalim je vojnicima iz vojarne prebačen u Crnu Goru, a odatle u Trebinje.
Dr. Raguž opisuje situaciju i ozračje koji se vladali u tom gradu u istočnoj Hercegovini s većinskim srpskim stanovništvom: »Tih se dana, pred početak napada na Dubrovnik, Trebinje pretvorilo u vojni logor. Vršile su se mobilizacije, veliki kontingenti rezervista stalno su dolazili iz Crne Gore, nekontrolirano se dijelilo i prodavalo oružje i sl. Zastavnik Sredojević je, došavši u Trebinje, tamošnju vojarnu našao u kadrovskoj i organizacijskoj turbulenciji, koju je u jeku priprema za oružanu agresiju na Dubrovnik izvršilo vrhovno zapovjedništvo JNA.«
Nastavlja se
