Zastavnik JNA Jovan Sredojević na dužnosti u Trebinju u rujnu 1991., kada se uvelike pripremala oružana agresija na dubrovački kraj, našao se u potpuno novoj situaciji jer su se događale temeljite izmjene zapovjednoga kadra, ne samo u njegovoj 472. brigadi, nego i u 9. vojno-pomorskom sektoru »Boka« (VPS), kojemu je ta brigada ustrojbeno pripadala. Temeljem dokumentacije dr. Raguž o tome detaljno piše: »Dotadašnje zapovjedništvo sektora i brigade bilo je po svom etničkom sastavu vrlo šaroliko. Zapovjednik VPS ‘Boka’ bio je Crnogorac Krsto Đurović, njegov zamjenik kapetan bojnog broda Ivan Milišić, Hrvat, zapovjednik kopnenih snaga ovoga sektora – 472. brigade stacionirane u Trebinju pukovnik Nojko Marinović, Hrvat itd. Svi oni su na razne načine uklonjeni, uhićeni ili su sami dragovoljno otišli, a na njihova mjesta je postavljen ‘provjereni kadar’. Tako je namjesto Đurovića, koji je poginuo pod vrlo čudnim okolnostima, imenovan admiral Miodrag Jokić, a namjesto pukovnika Marinovića imenovan je Srbin – pukovnik Obrad Vičić. Pukovnik N. Marinović je u međuvremenu napustio JNA ne želeći sudjelovati u agresiji na Republiku Hrvatsku, te se 20. rujna, prema ranijem dogovoru s dubrovačkim vlastima, s obitelji prebacio u Dubrovnik, gdje je odmah imenovan zapovjednikom obrane. Smijenjen je i Jovin nadređeni, kapetan Ališani, a na njegovo mjesto je imenovan major Drago Šućur, dok mu je zamjenikom postao smijenjeni Ališani, koji je, ustvari, kao Albanac bio posve razvlašćen. Niži oficiri, među koje je spadao i Jovo Sredojević, uglavnom nisu mijenjani osim onih koji su dragovoljno napustili JNA te ili otišli u inozemstvo ili se pridružili hrvatskim obrambenim snagama. Naime, zapovjedništvo obrane Dubrovnika na čelu s Marinovićem nastojalo je u tom trenutku što veći broj pripadnika JNA trebinjske brigade privući na hrvatsku stranu, posebice nesrpske nacionalnosti, ali i Srba ukoliko su bili spremni boriti se za Hrvatsku. Veze s njima su uspostavljanje putem operativaca hrvatskih obavještajnih službi.«
Međutim, zastavnik Sredojević nije tada napustio ni Trebinje ni 472. brigadu JNA i prešao na hrvatsku stranu iako mu je obitelj bila u Dubrovniku, najvjerojatnije jer je to bio dogovor s pukovnikom Marinovićem.
Za razliku od njega drugi su oficiri bili u težem položaju, kao npr. spomenuti kapetan 1. klase Albanac Ahmet Ališani, koji je bio spreman prijeći na stranu HV-a, ali se bojao za svoju obitelj u Srbiji. Pukovnik Nojko Marinović ocijenio je da je bolje da Sredojević ostane u 472. brigadi te da hrvatska strana u njoj ima svoga čovjeka. Osim toga, pukovnik je ispravno procijenio da se u uvjetima kadrovskih turbulencija i priprema za agresiju na Dubrovnik nitko ne će posebno obazirati na zastavnika Sredojevića. Još mu je jedan važan detalj išao na ruku – njegov neposredni nadređeni, potpukovnik Mile Radenkov, pomoćnik zapovjednika brigade za pozadinu, nije zastupao velikosrpska stajališta pa stoga nije vršio pritisak na svoje podređene koji se nisu slagali s oružanom agresijom na Hrvatsku. Tako je Jovan Sredojević, kao skriveni čovjek dubrovačke obrane, u postrojbama JNA dočekao početak srpsko-crnogorske agresije na područje Dubrovnika. Znajući što će se uskoro dogoditi Dubrovniku, izričito je zabranio svomu starijemu sinu moreplovcu Predragu povratak u Dubrovnik, iako se on već iskrcao s broda i doputovao do Zagreba. Naredio mu je da se vrati na brod i, kao da je predosjećao što će se s njim na kraju dogoditi, da se skrbi o majci i malodobnom bratu Nenadu. Teško je dokučiti kakve su misli i osjećaji prožimali Sredojevića dok je od 1. listopada bespomoćno promatrao kako se napada i razara grad u kojem je bila i njegova obitelj.
Do druge polovice studenoga, prema vojnim dokumentima, pripadnici pozadinskoga bataljuna 472. brigade nisu sudjelovali u vojnim operacijama na dubrovačkom području pa dr. Raguž razložno i ispravno zaključuje: »Tako ni zastavnik Sredojević, kao niži časnik u sastavu agresorske JNA, nije u agresiji ni na koji način sudjelovao. Pripadnici bataljuna su obavljali određene zadatke na području Popova polja, u selu Dubljani. No tada je ovaj bataljun dobio zapovijed da se prebaci na već dva mjeseca okupirano područje Slanskog primorja.«
Prema službenoj zabilješci SZUP-a od 24. veljače 1993., kad su pripadnici pozadinskoga bataljuna krajem studenoga došli u Slano, našli su gradić i cijelu njegovu okolicu posve razorenu, a u Slanom bilo je do toga trenutka spaljeno oko 80 posto zgrada. Po tim spaljenim ruševinama nailazili su na karbonizirane ili od podivljalih pasa polupojedene leševe civila i branitelja, koje crnogorski okupatori nisu htjeli pokopati. Na cijelom području ostalo je samo 111 mještana, uglavnom starih ljudi. Svi ostali su ili izbjegli na slobodna područja ili deportirani u logore smrti u Bileći i Morinju ili poubijani na licu mjesta.
Bile su to posljedice djelovanja postrojba iz sastava 115. proleterske brdske brigade »Veljko Vlahović« iz Nikšića, crnogorskih rezervista pod zapovjedništvom potpukovnika Raka Radovića, koji su 4. listopada 1991. okupirali Slano. Razaranja su uglavnom nastala u njihovu iživljavanju, a ne ratnom djelovanju, jer je gradić s okolicom pao nakon kraće borbe. Bila je to osobna osveta zapovjednika postrojbe koja je okupirala gradić – crnogorskoga kapetana Svete Ražnjatovića čiji je rođak Miodrag Ražnjatović poginuo prigodom okupacije Slanoga. Antun Dedo iz Mokošice, kojega su crnogorski rezervisti zarobili u trenutku osvajanja Slanoga, sjeća se da je Sveto Ražnjatović zbog toga bio potpuno izvan sebe te je pred njim »izbezumljeno i histerično vikao: ‘Treba ih sve ubiti i sve im popaliti’«, što je potom i učinjeno.
Nastavlja se
