Iz službene zabilješke SZUP-a od 24. veljače 1993. doznaje se da su u pustošenju Slanoga i njegove okolice osim Crnogoraca sudjelovali i trebinjski rezervisti, uglavnom pripadnici vojne policije kojima je neposredno zapovijedao potpukovnik Radovan Komar, zamjenik zapovjednika 472. brigade JNA, koji je odobravao takve njihove postupke. Strašna je spoznaja da su u pljačkama sudjelovali ljudi koji su ondje radili, poznavali mještane, razgovarali i družili se s njima. Tako se od Trebinjaca osobito istaknuo kapetan 1. klase Pero Babić, koji je prije rata radio u prodavaonici »Dubrovkinje« na Grudi, mjestu u Konavlima udaljenom 30 km od Dubrovnika. On je skupa s kapetanom I. klase Draganom Jovanovićem, također Trebinjcem, iz Slanoga opljačkao velike količine bijele tehnike i drugih vrijednosti iz škole i privatnih kuća te namještaj iz hotela »Osmine« i »Admiral«.
Nakon što su Crnogorci napustili Slansko primorje 26. studenoga 1991., to je područje, najvećim dijelom, preuzela 472. brigada JNA. U Slanom je bio smješten pozadinski bataljun koji su, osim tzv. »mlade vojske«, tj. mladića na odsluženju vojnoga roka, činili uglavnom Srbi iz Trebinja i Popova polja. Njegova je zadaća bila da se izvrši smjena postrojba koje su se do tada nalazile na položajima u Dubrovačkom primorju te da se stvore uvjeti za ostala četiri bataljuna te brigade kako bi osvojili novi teritorij u tom kraju, s konačnim ciljem osvajanja Stona.
Kao zapovjednik odreda za održavanje ratne tehnike zastavnik Jovo Sredojević po dolasku u Slano dobio je zaduženje da održava akumulatorsku stanicu, a pod njegovim tehničkim odjelom bila je i radionica i skladište municije. Prema tvrdnji zamjenika zapovjednika toga bataljuna, više puta spomenutoga kapetana Ališanija, zastavnik Sredojević nikada nije bio odgovoran ni za kakve naredbe za djelovanje postrojba JNA kojima bi se na bilo koji način ugrožavala sigurnost ljudskih života i imovine na slanskom području. Mještani koji su ostali u okupiranom Slanom potvrdili su da je Sredojević odmah uspostavio dobre odnose s njima, kao i mještanima okolnih mjesta, te im odmah, posve otvoreno, počeo uvelike pomagati. Mještani ga i danas pamte kao osobu iznimna prijateljskoga odnosa prema njima, spremnu da im na svaki način pomogne. Spominju također da je u pratnji često imao tri redovita vojnika kojima je bio nadređen, i koji su mu bili vrlo odani – izvjesni Safet iz Bosne, Krsto iz Trebinja i Hrvat Željko iz Velikih Zdenaca u Slavoniji. Svima koji su trebali, a trebali su gotovo svi jer se radilo uglavnom o starim, bolesnim ljudima, Jovo je donosio potrebne lijekove i hranu. Naime, Jovo je ponudio svoje usluge i suradnju djelatnicima Crvenoga križa i Civilne zaštite u Novoj Mokošici.
Oni su to prihvatili pa je Jovo od njih mjesecima preuzimao velik broj paketa s hranom i drugim potrepštinama, koje je mještanima Slanoga i ostalih okupiranih mjesta slala njihova rodbina, te im ih uredno isporučivao.
Stanovnica Mokošice Zdenka Ivanković, koja je naknadno postala Jovina »veza« s MUP-om u Dubrovniku, prisjeća se svoga prvoga susreta s Jovom u okupiranoj Mokošici: »Tijekom mjeseca studenoga 1991. godine u Civilnu zaštitu došao je čovjek u plavoj uniformi koga su dočekali članovi Civilne zaštite Mirko Prlenda i Tonči Bonić kao dobroga staroga znanca. Kad sam vidjela da mogu pitati sve što me interesira za područje Dubrovačkoga primorja, stupila sam u kontakt s mojim šefom Markom Kovačevićem koji je iz Grgurića, te ga povezala s Jovom da ga pita što ga interesira. M. Kovačevića, koji je bio predsjednik Civilne zaštite za Dubrovačko primorje, interesirala je sudbina ljudi koji se nalaze u Primorju. Tijekom sljedećega dana dobili smo kompletan spisak ljudi po mjestima.« Po riječima Prlende, ratnoga dozapovjednika Civilne zaštite u Mokošici, zastavnik Sredojević je krajem 1991. postao glavna veza njegove organizacije za dodjelu humanitarne pomoći preostalomu stanovništvu na okupiranim područjima Gornjega primorja te održavanje kontakta s tim pučanstvom prenoseći poruke rodbine. Za bolesnike i ranjenike u okupiranim mjestima kojima lijekovi nisu bili dostatni organizirao je da budu prebačeni vojnim vozilima na pregled i liječenje u bolnice u Trebinju i Risnu, mjestu u Boki kotorskoj u Crnoj Gori, kao i da nakon povratka dobiju potrebne lijekove. O njegovu humanitarnom zauzimanju za sve potrebite posvjedočio je 9. veljače 1994. i starac Miho Knežević iz Slanoga kojemu je čak u njegov dom doveo liječnika da ga pregleda. Kad bi netko od mještana umro, Jovo se potrudio organizirati dostojan sprovod s lijesom i križem.
Nastavlja se
