Pored humanitarnih pothvata zastavnika JNA Jovana Sredojevića u cilju pomaganja preostalomu malobrojnomu hrvatskomu pučanstvu na okupiranim područjima Slanoga i okolice, spomenutih u prošloj nizanki, treba istaknuti i njegovu pomoć da se dozna sudbina zatočenih u koncentracijskim logorima u Bileći i Morinju, njegovo nastojanje da zaštiti preostalo još neopljačkano kulturno i umjetničko blago iz crkava u okupiranim mjestima te spasi matične knjige. Prema svjedočenju preživjelih osobno je pomagao mještanima Slanoga u poljodjelskim radovima, iz Trebinja donosio sjeme za uzgoj povrća, svježe meso, kvasac i dr. kako ne bi živjeli samo od konzervirane hrane te zajedno s kapetanom Albancem Ahmetom Ališanijem boce plina za domaćinstva.
Važno je i to što je Sredojević cijelo vrijeme bio u kontaktu sa Zapovjedništvom obrane Dubrovnika te je prema uputama zapovjednika obrane Dubrovnika generala Nojka Marinovića obavljao određene operativne zadatke.
Pored toga, sve je više dolazio u sukob s JNA štiteći stanovništvo. Takvi njegovi postupci, očekivano, nisu mogli proći nezapaženo kod JNA, a tomu su nenamjerno pridonijeli i neki stanovnici Primorja javno govoreći o Jovi i pomoći koju im pruža. Zbog toga i zbog sumnje da bi mogao prebjeći na hrvatsku stranu jer su mu žena i djeca u Dubrovniku, Jovo se našao pod nadzorom sigurnosnih služba JNA. Počeli su ga pratiti, ispitivati i prijetiti mu, o čemu je svjedočio Ivo Sibiljan, koji je sa suprugom ostao u okupiranom Slanom i u čijoj je kući u Banjama tijekom veljače i ožujka najčešće boravio: »Uskoro je vojna policija Vojske Jugoslavije počela prijetiti Jovi Sredojeviću. Često su ga zvali na ispitivanje. Dobro se sjećam da mi je više puta rekao kako bi ga oni mogli pokušati i ubiti. No onda bi naglasio da ima ‘široka leđa’, i da se to vjerojatno neće dogoditi. Kako bi bio što sigurniji, pružio je telefonsku liniju do moje kuće. Bio je još odredio dvoje-troje vojnika da ga stalno čuvaju. Kako mu je vojna policija sve više prijetila, to je on sve više boravio u Banju. Bio je na velikom oprezu.« Dakle, Jovo je bio svjestan da se nalazi u opasnosti, no vjerovao je da mu se ne će ništa dogoditi jer je imao »dobru vezu« s generalom Radomirom Damjanovićem, zapovjednikom Podgoričkoga korpusa JNA, koji ga je štitio, ili je bar tako Jovo vjerovao. U Zapovjedništvu obrane Dubrovnika bili su također svjesni da je Sredojević vjerojatno razotkriven te su mu zapovjednik Marinović i vodeći obavještajci u Dubrovniku Simo Bečić i Vlado Matulović u više navrata poručivali da prijeđe dok još može. No on je odbijao govoreći da može više napraviti za Dubrovnik ako ostane, nego ako prijeđe u grad. Nažalost, ionako je već bilo prekasno jer je JNA 23. ožujka 1992. blokirala Dubrovačko primorje, a u Mokošici prekinula prometovanje brodova k Dubrovniku.
Sutradan, 24. ožujka vojnici JNA po ustaljenoj metodi, bez suda i presude, ubili su Sredojevića, o čemu su svjedočili Ivo i Mare Sibiljan u čijoj se kući u Banjama i dogodilo smaknuće: »Jednog dana donio je ručak sa sobom pa je prilegao na kauč u mojoj kuhinji. Pored sebe je imao pušku i telefon. Žena i ja smo tog dana također pošli na kat da malo prilegnemo. Nakon pola sata začuli smo lavež pasa. Onda je ubrzo netko počeo snažno lupati na naša kućna vrata i tražiti da mu ih otvorimo. Zbog tog lupanja na naša vrata ustala je moja žena i počela silaziti prema prizemlju kuće u namjeri da vidi tko je na vratima i što traži. Kad je sišla, vidjela je da je Jovo već na vratima s puškom u ruci. Čula je da ih je zapitao: ‘Tko ste i što hoćete?’ Netko mu je nešto odgovorio, što moja žena nije mogla razumjeti jer je bila podalje od vrata. Nakon toga je Jovo otvorio kućna vrata. U tom trenutku moja žena je vidjela da se ispred vrata nalazi vojnik. Nije bio naoružan. No, u tom trenutku začuo se je dugi rafal. Drugi je vojnik zapucao u Jova, a taj je bio skriven iza vrata tako da ga on nije mogao vidjeti. U Jova je sasuo devet metaka od kojih je na mjestu ostao mrtav. Onako mrtav i sav u krvi, ležao je na mojim kućnim vratima… Vidjela je četvoricu vojnika kako odlaze od naše kuće prema magistrali. Bili su to najvjerojatnije ‘Beli orlovi’ ili pripadnici vojne policije Vojske Jugoslavije. Sutradan su Jova pokopali u Trebinju.«
Predsjednik Republike Ivo Josipović 29. rujna 2014. obitelji Sredojević uručio je odličje Red Nikole Šubića Zrinskog, posmrtno dodijeljeno Jovanu Sredojeviću za junački čin u Domovinskom ratu. Odličje je primio njegov sin Predrag Sredojević na svečanosti u Uredu predsjednika. Zahvalio je Udruzi pravnika »Vukovar 1991.« te generalu Marinoviću, žiteljima Banja, Slanoga, Dubrovačkoga primorja i Dubrovnika, a ponajviše profesoru Zdravku Bazdanu koji je više od 20 godina radio na tome da se njegov otac odlikuje. Na kraju je zahvale istaknuo: »Nije važno što ja mislim danas, nego što bi moj pokojni otac mislio na današnji dan… Bio bi možda razočaran što danas još uvijek ima toliko ljudi koji ne mogu razlučiti između patriotizma i nacionalizma… Mislim da bi bio ponosan i sretan što je živio s ljudima koje je štitio i za koje je dao svoj život.«
Završetak
