Neki zakoni koji daju određene povlastice i privilegije bitno određuju ponašanje političara i određenih državnih dužnosnika. Tako je svojedobno postojanje prava na već zaboravljenu zastupničku mirovinu jamčilo stabilnost bivših vlada, čak više nego svijest o ispravnoj politici. Tada su oporbeni zastupnici koji se nisu slagali s određenom politikom ipak podržavali vladu, sve zbog straha od raspuštanja Sabora i novih izbora, odnosno da ne će moći ispuniti uvjete za zastupničku mirovinu od najmanje dvije godine mandata u Saboru. Zato su tada mnoge izjave o potrebi nekih promjena bile samo politički teatar, a nije bilo stvarne želje za promjenama. Na sreću to je vrijeme prošlo.
Međutim, i danas pojedini politički dužnosnici samo u želji da na sebe svrate pozornost medija ili zbunjene javnosti ponavljaju iste pogrješke. Iznesu neka svoja stajališta o pojedinim zakonskim rješenjima, dobiju pljesak, a onda opet sve utihne. Odmah se probudi drugi stranački konkurent i iznese svoj protuprijedlog, koji je samo varijanta prvoga prijedloga. Povede se mala polemika za javnost, ljudi se opredjeljuju »za« ili »protiv«. Netko se sjeti da bi u tu raspravu trebalo uključiti i problem demografije ili iseljavanja, oformi se neko povjerenstvo, a na kraju sve zamre jer posebno »povjerenstvo« počinje razvlačiti donošenje prijedloga prikupljanjem raznih »stručnih« mišljenja koja su često nestručna. Obično se sve prekine zbog božićnih blagdana i novogodišnjih praznika, u što je uključeno zimovanje ili skijanje negdje u Alpama. Nakon toga već se razmišlja o godišnjim odmorima te se opet sve odgađa za jesen. Ista priča ponavlja se iz godine za godinom. Evo nekoliko tipičnih situacija.
Korisnici mirovina doživljavaju visine svojih mirovina kao nepravdu, često s različitih osnova. No neovisno o jačini argumenata na kojima se temelji taj osjećaj nepravde u umirovljenika, osnovni je prigovor zakonodavnoj politici da u istom zakonodavnom i pravnom sustavu podržava previše različitosti, koje samo razjedinjuju građane.
Temeljni općeniti prigovor takvomu stanju jest to da su takve različitosti protivne načelu da je visina mirovine rezultat rada i ulaganja, tj. da je visina mirovine ovisna o dužini ulaganja i visini doprinosa koji su uplaćivani za vrijeme radnoga vijeka.
Komplicirane mirovinske formule izračuna visine mirovine nerazumljive su prosječnomu građaninu. U tome je najtragičnija činjenica da prosječne visine mirovina dosežu jedva 40 posto visine posljednje plaće. Tvorci mirovinskih reforma ublažavaju nezadovoljstvo većine umirovljenika priznavanjem prava na tzv. »najnižu mirovinu«. To je neka vrsta javne milosti koju daje država. No i takva priznavanja prava na najnižu mirovinu određena samo prema mirovinskom stažu, neovisno o visinama uplata obveznih doprinosa tijekom radnoga vijeka, također je uzrok podjela među umirovljenicima. U praksi se ostvaruje neka vrsta »uravnilovke« (za isti staž svi jednako), što je ostatak iz prve etape sovjetskoga komunizma. Naizgled se čini da je država dobra jer daje više nego što pripada prema ukupnom stažu i visini doprinosa. Međutim, problem se može promatrati i drukčije te postaviti pitanje zašto je mirovina prosječnoga radnika s prosječnom plaćom tako mala da država mora davati svoju »milost« isplaćivanjem zajamčene najniže mirovine. Očito je pogrješka u mirovinskom sustavu, koji je kreiran tako da su prosječne mirovine prosječnoga radnika ispod životnoga minimuma.
Dakle, stvoren je nenormalan mirovinski sustav u kojem su svi nezadovoljni uz istodobnu želju da neki budu različiti od drugih, a drugi traže jednakost. No kako u tom sustavu svatko traži povlasticu za sebe, a nitko se ne želi odreći stečene privilegije, što je naravno vrlo daleko od zahtjeva za pravdu i solidarnost, kao temeljnih načela modernih država, a posebice katoličkoga socijalnoga nauka.
Nažalost, mirovinski sustav nije jedini nepravedan. Ako se malo zagrebe ispod površine ostalih radno-socijalnih problema, nepravde i povlastice mogu se naći i u zdravstvu, školstvu, plaćama, porezima, poljoprivredi i drugdje. Tako nakon godina odgađanja povećanja plaća državnih službenika i namještenika, sada kada su ispunjeni unaprijed utvrđeni kriteriji, dovodi se nakon brojnih izmjena i dopuna tijekom više godina u pitanje pravovaljanost sporazuma koji je to regulirao. Normalnomu čovjeku nameće se pitanje gdje su do sada bili ti vrli stručnjaci i savjetnici.
U poreznom sustavu nakon provedene porezne reforme najmanje će poreze plaćati oni koji zarađuju najviše pa na vidjelo izlazi načelo »uzmi siromašnima – daj bogatima«. Budućim vlasnicima automobila poskupjet će automobili niske i srednje klase, koji su do sada bili jeftini, a pojeftinit će skupi automobili. Nema opravdanja ni logike.
Banke se hvale kako se masa štednih uloga stalno povećava, međutim kada se analizira struktura štediša, vidi se da sve manji broj građana štedi sve više, a pretežna većina prosječnih građana nije u stanju štedjeti. Mnogi strepe pod prijetnjom ovrha.
Evo poruke za Božić i buduću godinu: odgovorni političari, ponajprije ministri, trebali bi predlagati propise koji će određivati načine i metode kako će se ublažavati spominjane nepravde i nelogičnosti. Svoje nesnalaženje u problematici ne bi smjeli opravdavati uopćenim političkim ocjenama, ni prigovorima o radu pojedinih ministarstava ili sudova, a posebice ne radu Ustavnoga suda. Takvim izletavanjima štete ne samo sebi osobno, nego i državi u cjelini. Prije nego što nešto kažu, trebali bi se prisjetiti poznate narodne poslovice: »Ispeci pa reci«.
