Evanđelja obiluju scenama u kojima se Isus dovodi u pitanje. Takve su scene redovito orijentirane oko prikaza Isusa i njegovih sugovornika, odnosno oponenata, u kojima Isus biva stavljen pred pitanje ne bi li izrekao svoje mišljenje o nekoj stvarnosti. U nekim scenama evanđelist izričito navodi kako Isusovi sugovornici stavljaju Isusa pred pitanje kako bi ga iskušali u nečemu, a u nekima to nije izravno izraženo.
Teme o kojima Isus i njegovi sugovornici raspravljaju redovito se tiču Mojsijeva zakona ili nečega što je bila svakidašnjica Isusovih suvremenika. Jedna pak stvar koja je uvijek bila predmetom spora i budila veliku znatiželju u ljudi Isusova vremena, a čini se da zanimanje za tu temu nije splasnulo ni danas, jest pitanje mogućnosti ili nemogućnosti rastave.
Evanđelist Marko tako pripovijeda o sceni u kojoj Isus biva pitan o dopuštenosti ili nedopuštenosti rastave. Pitanje Isusu postavljaju farizeji. Nema naznake da Isus biva stavljen na kušnju, no iz cjelokupne se perikope to može i zaključiti.
Isusova logika promišljanja
Farizeji kao vrhunski poznavatelji Božjega zakona pitaju stoga Isusa o dopuštenosti odvajanja od žene. Isus kao i u drugim evanđeoskim scenama toga tipa, a Robert Alter ih naziva i tipskim scenama jer se u njima redovito prepoznaje obrazac u naraciji, odgovara na način da svoje sugovornike prvotno usmjerava u maniri učenoga Židova na čitanje samoga Zakona. Stoga ih i pita o onome što sami čitaju u Zakonu (Tori), a što je plod Mojsijeve predaje. Njihov je odgovor točan, no ipak nepotpun jer u svojem odgovoru ne izlažu svu zakonsku zapovijed koja se može pročitati u tekstu na koji se vrlo vjerojatno referira evanđelist Marko, a riječ je o tekstu iz Ponovljenoga zakona (24, 1s.), gdje autor teksta spominje takozvano otpusno pismo koje muž piše ženi dok se od nje razdvaja.
Naime, u istom tekstu, koji je uvelike nejasan, čita se o mogućnosti rastave koju ima muškarac ako u žene pronađe neku negativnu ili ružnu stvar. Napisavši ženi otpusno pismo jer za to ima valjan razlog, on se od nje ima pravo rastati. Tekst podcrtava veliku ulogu muškarca u kontekstu nekadašnjega židovskoga zakona jer istu stvar žena sa svoje strane nije mogla činiti. Nadalje, u istom tekstu također je naglašena nemogućnost ponovnoga vezivanja s istom ženom. Sve do sada rečeno farizeji vrlo vjerojatno poznaju, a isto znanje očekuju i od Isusa.
Ipak, ono što slijedi prikazuje Isusa kao onoga koji ide korak dalje. Isus sada govori o nečemu što farizeji ne vide i o čemu vjerojatno nisu ni promišljali. Naime, Isus govori o razlozima Mojsijeva dopuštenja rastave. Razlog leži u činjenici sklerokardije, odnosno tvrdoće ljudskoga srca.
Tako Isus raspravu s farizejima uzdiže na višu razinu od puke rasprave o dopuštenosti li nedopuštenosti neke prakse. Ista Isusova logika promišljanja može se pratiti i u govoru na gori gdje Isus slušatelje usmjerava prema dubini vršenja Božjega zakona koje nadilazi puko izvršavanje propisanih norma.
Tvrdo srce za Božje zapovijedi
Ljudsko srce koje je istinski otvoreno za Boga, koji je izvor Zakona te je time Zakon svet, bit će dakle sposobno i vršiti taj Zakon. Okoštalo srce, odnosno tvrdo srce, uvijek će u Zakonu gledati tek nešto što je dopušteno ili nedopušteno. Valja isto tako naglasiti kako se grčki izraz sklerokardia, koji se na hrvatski jezik preveo s tvrdoća srca, u grčkom prijevodu Staroga zavjeta (Septuaginta) ne nalazi puno puta. Gdje se pak nailazi na taj pojam gotovo je uvijek riječ o tvrdoći ljudi u odnosu na Božje zapovijedi.
Tim izrazom autori naglašavaju ljudsku pobunu spram Boga i njegova Zakona. To je važno jer se time ulazi u bit problema Markova evanđelja. Drugim riječima, evanđelist ne prikazuje muža tvrdoga prema ženi ili obrnuto, nego ljude koji su tvrdi prema Bogu i njegovu Zakonu koji je garancija istinske punine života na zemlji. Iz istoga razloga Marko pri kraju prikaza dijaloga farizeja i Isusa o dopuštenosti rastave usmjerava sugovornike na Isusov nauk o Bogu i njegovu planu za čovjeka.
Brak – jedan i nerazrješiv
Marko čitatelja vraća na ono što je Božji Zakon, a to je Zakon koji je utemeljen na Božjem redu stvaranja koji je duboko upisan u čovjeka. Evanđelist tako svojim riječima smjera na izvještaj o stvaranju iz Knjige Postanka u kojem su muškarac i žena prikazani u neraskidivu jedinstvu te je time njihov uzajamni odnos prikazan na uzvišenoj razini.
Samim time i brak koji svoju snagu crpi na trajnosti i neraskidivosti odnosa muškarca i žene biva uzvišen na višu razinu te dobiva neupitno dostojanstvo.
Brak, kako će i u nauku Katoličke Crkve kasnije biti naglašeno kroz povijest, jest jedan i nerazrješiv. Razlog za to je mistična veza koja se stvara između muža i žene u činu sklapanja toga sakramenta. Muž i žena tako istinski postaju jedno tijelo te jedna cjelina. Takav brak je za Krista, odnosno evanđelista, trajna i neraskidiva veza koju poštuju i trude se živjeti oni koji trajno mekšaju svoje srce ne bi li postajali i ostajali sve tješnje međusobno povezani. To su oni koji se trajno vraćaju na taj iskonski Božji naum za čovjeka te stoga vrlo vjerojatno ne će zapadati u teže krize bračnoga odnosa.
Obnoviti odnos zanesenosti i čiste ljubavi
Međutim, pastoralna praksa svećenika često pokazuje da brak zna doći do krize i često na kraju i do rastave.
Razloga za to je više, no čini se da je onaj temeljni – zaborav iskrenoga i uzajamnoga odnosa ljubavi i poštovanja koji trajno obnavlja i čisti bračnu vezu. Odnos je to koji bi se trajno trebao prisjećati početaka, kako onih Božjih početaka iz Knjige Postanka tako i početaka zajedničkoga života. U tim početcima sigurno je bilo puno ljepote i istinske mistike zajedničkoga prožimanja odnosa između muža i žene.
Obnovivši taj odnos zanesenosti i čiste ljubavi koja je nužno obilježena djetinjim, tj. čistim zanosom srca, bračni drugovi ponovno mogu oplemeniti i učvrstiti svoje bračno zajedništvo te time ostvariti puninu života u Bogu. A kako bi to mogli, sigurno je da će u brak neprestano morati puštati i svjetlo Krista koji bračnomu zajedništvu daruje dodatnu ljepotu i istinsku radost.
