Politika i reforme mirovinskoga sustava stalno prijete sadašnjim i budućim korisnicima mirovina. Zato današnji umirovljenici strahuju zbog nesigurnosti priljeva novca u proračun i opasnosti da će se mirovine isplaćivati s kašnjenjem ili će se čak smanjivati, a budući umirovljenici strahuju da će im mirovine biti manje, pa čak i da ih ne će uopće primati. Taj strah podgrijavaju ne samo izjave koje dovode u sumnju daljnju mogućnost opstojanja mirovinskoga sustava generacijske solidarnosti, nego i najave da će se smanjivati doprinosi I. mirovinskomu stupu u korist II. mirovinskoga stupa. U medijima se poziva na mišljenje tzv. »stručne javnosti« a da se ne imenuje tko je ta »stručna javnost«. Domaća stručna javnost, često pod pritiskom dnevnopolitičkih potreba, nema odvažnosti upozoravati na opasnosti zanemarivanja važnosti I. mirovinskoga stupa zbog njegova temeljnoga načela solidarnosti. Čak i oni koji su do sada bojažljivo upozoravali na opasnosti prisilnoga utjerivanja zaposlenika u II. mirovinski stup umuknuli su. Zato valja podsjetiti stvarnu javnost kako je u početku stvaranja hrvatske države tadašnja stručna javnost u osobama sveučilišnih profesora ustavnoga prava neodgovorno tvrdila da »novac nije imovina«, kako bi se izbjeglo njegovo oporezivanje i ispitivanje podrijetla. Svaki student prve godine prava pada na ispitu ako ne bi znao da je novac imovina, no profesoru se to oprostilo, naravno uz blagonaklonost politike.
Postavlja se pitanje zašto se takve očite netočnosti, odnosno blago rečeno zablude, toleriraju i danas kada se govori i mirovinskoj reformi. Sve to samo s ciljem da bi se opravdalo povećanje doprinosa za II. stup mirovinskoga osiguranja individualne kapitalne štednje, što je zapravo bankarski stup. Pojedini mediji stalno hvale poslovnu uspješnost i velike novčane dobitke investicijskih mirovinskih fondova, koji navodno vrlo uspješno ulažu primljene mirovinske doprinose osiguranika. No postavlja se pitanje kamo to ulažu i u čemu se ogleda ta »uspješnost« kada hrvatsko gospodarstvo još nije dovoljno uspješno, posebice kada stagnira industrijska proizvodnja. Zanemaruje se činjenica da je država još uvijek prezadužena i da ne može biti uspješnoga ulaganja u državne obveznice. Isto tako ne mogu biti uspješna ni investiranja mirovinskih doprinosa u hrvatsko gospodarstvo, koje u svojem rastu zaostaje za rastom ostalih susjednih država. S druge strane mediji stalno upozoravaju da jedan zaposleni uzdržava 1,1 pa čak i više umirovljenika i nezaposlenih. To izjednačavanje umirovljenika s nezaposlenima u odnosu na zaposlene truje odnose među građanima jer nitko ne pokušava objasniti kako je došlo do tolikoga broja umirovljenika, odnosno ne objašnjava tko je odgovoran za toliki broj nezaposlenih. Istodobno se jadikuje da nedostaje radne snage. Tako se stvara lažni dojam da su umirovljenici krivi što su umirovljeni, a nezaposleni da su sami krivi što žele raditi. Ako se tomu pridoda masovna pojava iseljavanja, bez traženja i nakon toga otklanjanja uzroka, nered je sve veći.
U hrvatskoj politici nedostaje jasnoća pojmova, a tomu bi trebala pridonijeti hrvatska stručna javnost. Ulaskom u Europu nameće se potreba točnoga definiranja pravnih pojmova, kao što su pojam imovine, pojam radnika, pojam osiguranja i pojam osiguranika i sl. Osobito treba razlikovati pojam mirovine od pojma socijalne skrbi. Zbog toga nerazlikovanja pravnih pojmova kod nas se i dalje održavaju, pa i stvaraju socijalne nepravde, a s druge se strane dopuštaju pretjerane povlastice za pojedine skupine.
Posljedice nerazlikovanja pojmova uvijek su na štetu pojedinca, ali i određenoga sustava. Uzmimo za primjer radne odnose, mirovinsko osiguranje i socijalnu skrb. Zakonodavac točno navodi tko se smatra zaposlenikom u smislu propisa o radu, odnosno osiguranikom u smislu mirovinskoga zakona i tko ima pravo na socijalnu skrb.
Međutim, politika zanemaruje te razlike i premalo naglašava potrebu razdvajanja i razlikovanja politike socijalne skrbi prema starim, nemoćnim i socijalno isključenima koji su bez mirovina i drugih izvora prihoda od politike provedbe mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranja. Osnovna je razlika u tome što se socijalna politika prema najugroženijima treba provoditi posebno i financirati posebno iz poreza, tj. državnoga proračuna, a mirovinsko i zdravstveno osiguranje trebalo bi se financirati posebnim doprinosima osiguranika i njihovih poslodavaca. Iz takvoga razlikovanja treba proizlaziti načelo da mirovinsko osiguranje, a djelomice i zdravstveno osiguranje, kao prava, trebaju biti rezultat rada i plaćanja posebnih doprinosa tijekom radnoga vijeka svakoga pojedinca posebno. Ta osiguranja ne bi trebala imati u sebi elemente socijalne skrbi, a ni posebnih povlastica, što nažalost imaju. To se obećavalo u početcima radno-socijalnih reforma (krajem prošloga stoljeća), ali se brzo odustalo.
Nažalost, pojedine političke stranke, neke udruge i neki sindikati u namjeri stjecanja popularnosti zanemaruju te razlike. Tako se npr. nude, odnosno zahtijevaju posebne tzv. »nacionalne mirovine«, koje bi se priznavale bez prethodnoga rada i bez mirovinskoga staža, samo zbog činjenice da je netko hrvatski državljanin i da ima doživljenih 65 godina. To lijepo zvuči, ali nema temelja u znanosti o osiguranju. Naime svako osiguranje, neovisno o činjenici radi li se o životnom osiguranju, osiguranju za elementarne nepogode, osiguranju za automobilsku odgovornost, zdravstvenom osiguranju ili mirovinskom, pretpostavlja prethodno postojanje svojstva osiguranika u smislu odredaba određenoga zakona. Dakle potrebna je ili polica osiguranja s uplaćenim premijama ili uplaćenim doprinosima kada je riječ o zdravstvenom ili mirovinskom osiguranju. Zato je nuđenje »nacionalne mirovine« bez mirovinskoga staža čista demagogija na štetu svih ostalih zaposlenika, odnosno osiguranika, za koje su uredno uplaćivani doprinosi. Očito je da pobornici nacionalnih mirovina ne znaju osnovne pretpostavke navedenih osiguranja.
Ako već vode brigu za starost onih koji nikada nisu radili niti uplaćivali bilo kakve doprinose za mirovinske osiguranje, treba to pohvaliti, jer to je kršćanski, ali se ta briga treba oživotvoriti u socijalnoj skrbi. Zato i postoji Zakon o socijalnoj skrbi, koji propisuje uvjete i pravila ostvarivanja. Radi jasnoće razlikovanja pojmova treba upozoriti da u samom nazivu Zakona o socijalnoj skrbi nedostaje riječ »osiguranje«. U tome je bitna razlika. Nitko ne osporava potrebu nacionalne skrbi za sve potrebite u starosti, ali novčanu pomoć ne mogu ostvarivati iz osiguranja (kojega nikada nije ni bilo), nego s osnova siromaštva.
