Jedna od važnih pretpostavka koje je Richard Thaler (ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju) obrađivao u svojim radovima (od poznatijih je uspješnica »Poticaj«, na engleskom jeziku »Nudge«) jest i problematika virtualnoga novca i opasnost koju donosi polagani nestanak i povlačenje gotovine iz uporabe. Mnogo je lakše biti upravitelj i biti svjestan vrijednosti novca koji je fizički prisutan, koji čovjek drži u ruci (gotovina u kuverti!), a mnogo je teže kontrolirati i mnogo lakše potrošiti nešto što čovjek nema u ruci, nego je »negdje u zraku« (kreditna kartica, tekući račun, kredit…). To još jednom ističe važnost metode »kuverta-banke«.
Podizanje svijesti o potrošnji i vrijednosti novca u praksi se najlakše provodi kad se troši gotovina. Hrvatski se čovjek na taj način trenira za toliko teško »planiranje« potrošnje – što mjesečno (koju količinu novca podići na početku mjeseca s tekućega računa za mjesečno raspolaganje), što dnevno (da se zna unaprijed koliko se danas treba uzeti novca), što godišnje (koliko će se, uzevši u obzir mjesečnu potrošnju, uspjeti izdvojiti i uštedjeti za buduća ulaganja). Ako je nekomu odviše komplicirana podjela kuverata na četiri ili pet kategorija mjesečnoga troška, možda bi bilo lakše za početak uzeti samo jednu kuvertu s određenim predviđenim iznosom novca koji će potrošiti u tom mjesecu i samo se koristiti tom kuvertom. Upisivati olovkom na nju ulaz novca, a u istu kuvertu spremati svaki dan ili u najgorem slučaju svaka dva dana račune za potrošen novac, raditi kratke obračune, »raskusurati se« i uzeti novu novčanicu za planiranu potrošnju u tom danu. Ako se ne namjerava taj dan plaćati režije ili ići u nabavu na tržnicu ili imati neki veći trošak za odijevanje ili gorivo, u principu uvijek se uzima isti iznos (novčanica od 50, 100 ili 200 kuna), već kako tko odredi, po potrebi – radi lakšega praćenja. Dakle, najbolje bi bilo strogo zaboraviti na bilo kakve kartice i ako se i dovede u situaciju da se nema novca i da se »mora« posegnuti za karticom, radije umjesto toga pretrpjeti neugodnost i reći da se nema novca, nego potrošiti »brzo i lako« novac s kartice »da se spasimo«. Jer čovjek koji ima problema s robovanjem novcu poput ovisnika je. Taj nagao/lak trošak bio bi kao bijeg od liječenja od ovisnosti o hirovitoj potrošnji, bijeg od razumnoga upravljanja novcem, bijeg od razuma, od slobode.
