Polazak u školu stresan je, ali i skup, bez obzira na to što su udžbenici i prehrana osnovnoškolcima besplatni. Prema procjenama, školski pribor ovog ljeta skuplji je oko 20 posto nego lani. I bez nove torbe, a i ne računajući radne bilježnice, teško će trošak školskoga pribora biti manji od stotinu eura. K tomu, velika je vjerojatnost da mnogi učenici ne stanu više u lanjsku zimsku jaknu i čizme. Kada se sve zbroji, nakon godišnjih odmora i troškova ljetovanja za sretnike dolazi novi financijski izazov: organizirati i dodatne plaćene instrukcije. O svemu tome razmatrala je u uvodniku Večernjega lista Suzana Lepan Štefančić. Nerealna očekivanja od djece drugi su veliki problem.
Psihijatri već godinama upozoravaju da su previsoki ciljevi često postavljeni pred djecu te mališane guraju do samoga ruba izdržljivosti, ugrožavajući čak i njihovo zdravlje. Ne moraju svi upisati fakultet, mogu biti i vrsni majstori kojih itekako nedostaje. Treba biti pošten pa priznati da si sami roditelji ponekad nameću daleko veći teret na leđa nego što je to možda potrebno, preuzimajući na sebe obveze svoje djece, a pretvarajući učenike u pasivne promatrače. U taj ambijent ulazi i eksperimentalni program cjelodnevne nastave, a provodit će se u ukupno 64 osnovne škole u Hrvatskoj. Roditelji su i oko toga programa prilično skeptični smatrajući da sustav za takav pothvat nije spreman te da njih nitko ništa nije pitao. Činjenica je da je u školskom sustavu bilo podosta lutanja proteklih desetljeća, a posljedice su itekako osjetili prosvjetni radnici i sama djeca. Šteta je što se stara izreka: »Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba« danas često izgovara u sarkastičnu tonu, a stvarnost više odgovara izreci: »Od kolijevke pa do groba najstresnije je đačko doba.« I za djecu i za njihove roditelje.
Je li stanje u obrazovanju postalo skupo i hoće li se hrvatski studenti zaduživati, upitno je napisano u članku Katje Knežević za Večernji list. Ako nemaju kruha (novac za najam stana), neka studiraju negdje drugdje! Predlažu mnogi u komentarima uz izvještaje medija koji su do prije tjedan ili dva kao mantru ponavljali broj 3500 jer upravo je toliko studenata ove godine u Zagrebu ostalo bez subvencioniranoga smještaja.
Plasman ispod crte na listi za ostvarivanje prava na krevet u jednom od četiri zagrebačka studentska doma automatski im je preusmjerio fokus na traženje alternative. A upravo na činjenicu da je studentima u prosjeku 500 eura najma (izuzmu li se režije) jednostavno previše, bilo da taj iznos moraju platiti sami ili ga eventualno mogu podijeliti s cimerom. Nema mjesta ni u vrtićima, ni u domovima za starije, pa što? »Snalazite se kako se i mi snalazimo ili ostanite doma«, neke su od primjedaba na problem nedostatka studentskoga smještaja. Čak i oni koji se tijekom studija zaposle teško da samo od toga mogu normalno živjeti. Ako je minimalna satnica za studentske poslove 4,38 eura, pa kada bi student mogao raditi pet radnih dana po šest sati, na kraju mjeseca imao bi 604 eura u džepu, od čega bi, dakle, većina ili barem pola išlo na rentu. Možda ne bi bilo loše razmotriti i mogućost da se u socijalne stanove za najam uvrsti kategorija za studente jer uz ovakve rente teško da će oni pobjeći i od statusa socijale ako cijene najma nastave divljati, a Zagreb ne proširi kapacitet domova dostojan europske sveučilišne meke, stoji u Večernjaku.
Nizu izazova pripada i to što je, statistički gledano, u tri godine više od petine roditelja izgubilo pravo na dječji doplatak. O tome je za Jutarnji list pisala Marina Klepo. U srpnju je bilo 111 633 korisnika i 220 314 djece. Usporedba s istim mjesecom prije tri godine pokazuje da je broj korisnika i djece uvelike smanjen: u srpnju 2020. godine bilo je 143 246 korisnika i 282 664 djece. Zašto je u kratkom razdoblju njihov broj smanjen za 22 posto? U HZMO-u napominju da su oni nadležni za statističke informacije te da broj korisnika ovisi o broju podnesenih zahtjeva i pozitivnih rješenja. Manji broj zahtjeva vjerojatno je povezan s procjenom roditelja ostvaruju li pravo na doplatak, prema zakonskim propisima. Praćenjem prakse u tim predmetima u HZMO-u navode kako su najčešći razlozi donošenja negativnoga rješenja prelazak propisanoga dohodovnoga cenzusa te neispunjenje uvjeta neprekidnoga prebivališta u Hrvatskoj tri godine prije podnošenja zahtjeva. Pravo na doplatak imaju kućanstva čiji ukupni dohodak po članu u prethodnoj godini mjesečno ne prelazi 70 posto proračunske osnovice (tzv. dohodovni cenzus, iznosi 441,44 eura). Ovisno o udjelu u proračunskoj osnovici, dječji doplatak iznosi 39,73 eura, 33,11 eura ili 26,40 eura, za treće i četvrto dijete i 66,36 eura dodatci za otežane situacije. Zadnje zakonske izmjene u smislu određivanja svote doplatka za djecu stupile su na snagu 1. srpnja 2018., kada je cenzus podignut sa 50 posto proračunske osnovice na sadašnjih 70 posto. Roditelji su prosvjedovali jer u slučaju da imaju malo veću plaću, ako premaše i cent, ne primaju dječji doplatak. Tražili su dohodak za svu djecu, kao i ukidanje dohodovnoga cenzusa. Ono što je nedvojbeno, dječji doplatak jedna je od rijetkih proračunskih stavki čiji se izdatci smanjuju. U prvih pet mjeseci, podaci su Ministarstva financija, on je iznosio 61 milijun eura, lani u istom razdoblju 70,2 milijuna eura, a u 2020. godini 67,1 milijun eura.
