Niz potresa i pandemija koronavirusa u mnogih su izazvali traumatična iskustva, no znak ohrabrenja i nade u tim vremenima poneki traže i u glazbi. Iako svjestan da je za mnoge u Petrinji, Glini i Sisku trenutačno primarno pitanje osiguravanje egzistencije, 83-godišnji profesor emeritus na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji Vladimir Krpan kaže da glazba odabrana prema vlastitom ukusu i prioritetima može imati pozitivan i smirujući učinak. »Svjestan sam da će teško stradalima trebati vremena da nađu u svom životu prostora i energije za stvari koje oplemenjuju svakodnevicu na drugi način, kao što to čini glazba«, rekao je.
Suosjećajući s bližnjima smrtno stradalih, a onda i kolegama i polaznicima urušene glazbene škole Frana Lhotke u Sisku, prošlogodišnji je dobitnik nagrade za životno djelo »Ivan Filipović« za odgojni rad glazbenik Krpan za Glas Koncila komentirao iz vizure višestruko nagrađivanoga hrvatskoga pijanista i pedagoga niz glazbenih tema, počevši od glazbenoga obrazovanja do glazbe sutrašnjice.
Tumači da se u glazbeno obrazovanje u Hrvatskoj ulaže sve manje. Smatra da se u općem obrazovanju glazbena umjetnost ne drži dijelom tzv. Škole za život. Pojasnio je kako su udžbenici zbog težnje da opsežno gradivo sažmu sve lošiji. Ipak, u kontekstu profesionalne glazbene naobrazbe, tumači, stvari stoje drukčije. »Pretežno je to stoga što je nastavnicima u glazbenim školama glazba poziv, a ne samo posao kojim se bave kako bi preživjeli. Mnogi od njih izvrsni su stručnjaci i samozatajni učitelji posvećeni poslu i mladima kojima se bave.«
Govoreći o bavljenju ozbiljnom glazbom u inozemstvu nasuprot tuzemnim prilikama, istaknuo je da je usporedba hrvatskoga i svjetskoga »tržišta« gotovo neumjesna. »Svaki manji gradić u Europi održava koncertnu sezonu, a slušanje se kao i odlazak na koncerte podrazumijeva kao dio svakidašnjice. S druge strane Hrvatska se suočava s neadekvatnim prostorima bez potrebnoga instrumentarija i tehnike, a u mnogim mjestima iščeznula je nekoć prisutna navika odlazaka na koncerte. Hrvatski umjetnici jedva održavaju potrebne standarde, a ako uistinu žele nešto postići, odlaze u inozemstvo«, primijetio je laureat državne nagrade za životno djelo.
Vladimir Krpan na Muzičkoj je akademiji diplomirao 1960. godine, a usavršavao se u Italiji u Sieni i Rimu. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu predavao je glasovir od 1971. do umirovljenja 2008. godine, a titulu profesora emeritusa stekao je 2010. godine. U karijeri je bio pročelnik Odsjeka za klavir, orgulje i čembalo, a odgojio je zapažene pijaniste i pedagoge, nastupao je u mnogim europskim i azijskim zemljama te u SAD-u. Uz standardni pijanistički repertoar osobitu pozornost posvetio je glazbi hrvatskih autora, od kojih su mu mnogi posvetili svoje skladbe. Brojna djela hrvatskih skladatelja snimio je na nekoliko nosača zvuka.
Kako tvrdi, teško mu je iz bogate, ostvarene karijere nakon više desetljeća glazbenoga rada nešto posebno izdvojiti. »Sasvim sigurno ponosan sam što sam u više navrata i na različitim kontinentima uspijevao publici približiti djela hrvatskih skladatelja različitih povijesnih razdoblja. Svirao sam ih uvjeren podjednako u njihovu vrijednost kao i u obvezu svih da promoviraju nacionalno stvaralaštvo. Ponosan sam i na izvedbu i snimku svih 32 sonata Ludwiga van Beethovena«, ipak je istaknuo, rekavši i da upravo ta glazba pruža prave odgovore na njegova pitanja i dileme, a od hrvatskih autora posebno cijeni glazbu za glasovir Stjepana Šuleka.
»Možda mi je ova posljednja Nagrada ‘Ivan Filipović’ za životno djelo na neki način posebna jer se odnosi na moju pedagošku aktivnost, koja me pratila – uz umjetničku – za svih godina rada. I ostavila je trag kroz rad mojih bivših studenata i nasljednika, što je za svakoga pedagoga najvrjednije.«
Budući da je odgojio generacije poznatih pijanista, zanimalo nas je što je ključ izvrsnoga muziciranja. To, kako tvrdi, nije isključivo čovjekova sklonost glazbi, no nju svakako treba prepoznati, usmjeravati i odgajati već od najranijih dana.
»Uz određene fiziološke predispozicije ljubav prema glazbi na prvom je mjestu, a uz nju dobra memorija, pokretljivost prstiju, osjećaj za kvalitetu zvuka. I, dakako, rad, rad, rad. Svi se ti elementi tijekom studija postupno razvijaju vodeći posebno računa o osobnosti i značaju pojedinoga studenta; prema njegovim se značajkama i mogućnostima te eventualnim problemima koje valja riješiti bira i literatura koju tijekom godina studira. U individualnoj nastavi velika je odgovornost prema pojedincu, prema njegovoj osobnosti. Mogu sa zadovoljstvom reći da se svi moji najuspješniji studenti međusobno razlikuju. Omogućiti im da stvaraju umjetnost i njome iskazuju svoju osobnost najviši je stupanj individualne nastave u umjetnosti.«
Smatra i da nema protuslovlja između ozbiljne i popularne glazbe: »Sve se to svodi uvijek na pitanje je li glazba dobra ili nije. Popularna glazba – ako je napisana inspirirano i dobro – podjednako može obogatiti, kao što tzv. ozbiljna glazba osiromašuje ako je bez ideje i loše je napisana.« Izrazio je svoje mišljenje o glazbi sutrašnjice: »Svaka generacija izriče neku vrstu sumnje u budućnost glazbe tvrdeći da je sve rečeno što je glazbom moguće iskazati. Unatoč tomu, uvijek se ipak događalo nešto novo, nešto što možda nije skrenulo tijek povijesti glazbe, ali je pridonijelo glazbenoj umjetnosti na nov način.«
Pojasnio je i odluku da svoj životni put posveti upravo ozbiljnoj glazbi, a komentirao je i razlike između pijanista starije i novije generacije. »U mojoj se obitelji sviralo i cijenila se glazba. Ostalo je došlo samo po sebi. Danas su mladi srećom samouvjereniji, ne boje se prijeći granice kako bi se suočili s nemilosrdnim svijetom estrade. Možda im je više stalo do toga estradnoga uspjeha nego nama, ali imaju i više mogućnosti. I hvala Bogu da je tako.«
