– Eto, što vam kažem, propadne im posao s avionima vrijedan tko zna koliko para – susjedu Milanu i za najnovije teme još uvijek vrijedi najstarija, izumrla valuta – i nikome ništa! U Japanu bi već netko zbog toga harakiri napravio, a ovdje… kikiriki! Nit’ ostavke, nit’ ikakve odgovornosti za ikoga! Ma, da ja u poduzeću kupim kantu krive farbe za maljanje, već bi mi plaću »smaljali« da znate kako!
I dok svi u »kružoku« nastalom pred ulazom u zgradu potvrdno kimaju glavom, jedini mu proturječi, zna se, Toma:
– Hajd, Mile, ne davi, nitko nikome ništa nije platio! Poništit će taj natječaj s Izraelcima i tražit ćemo druge borbene zrakoplove. A to da nam ne trebaju, to čak ni ti ne možeš reći!
– Ok, Toma, ali čuj… – Debelom nije sjelo Tomino lakonsko brisanje problema – već su naši piloti »sve u šesnaest« prolazili obuku na tim izraelskim F-16 avionima. Učili se polijetati, letjeti… a onda su ih naši političari ovak’ naglo prizemljili. A sve je, kak’ ti, išlo ko podmazano, ko po putru… A sad, hoćeš-nećeš, pitamo se tko je tu imal putra po glavi…
– Gledaj, ipak su to bili američki, a ne izraelski zrakoplovi – sve iz redovnih izvješća uredno je Toma »posisao« – i Amerikanci nisu dali odobrenje Izraelcima za prodaju tih njihovih, ali dorađenih zrakoplova. Sve to nije uspjelo samo zbog strogih američkih propisa.
– Koje su naši valjda mislili zaobići tako što će se dodvoriti najvećim američkim prijateljima, Izraelu, he, he… – Milan se iznova zlurado priključi.
– Ma kakvi »strogi američki propisi«, nisu nam Ameri htjeli prodat’ avione zato kaj im se ne sviđa da mi u politici čas plešemo step, a čas kazačok! Malo su nam stali na prste, da se »potepemo«, pa da onda, baš od njih, te iste aviončeke kupimo…
– E, sad stvarno lupetaš! – prekipi Tomi. – Sad još samo reci da su se sve Trump i Putin dogovorili samo da nas za…
– Ma, i što će nama izraelski, američki, švedski… – odlučno ih prekinem – uopće ovi ili oni vojni zrakoplovi, kad mi već imamo naše borbene eskadrile!
– Što ti je?? – izletje Toma. – Pa rekao je ministar da imamo samo tri miga!
– Ma nemoj? A cijele eskadrile najnovijih modela »preletača«?! I to, s kojom dugogodišnjom tradicijom, duljom od ikojih borbenih zrakoplova! Neki su nam u uporabi još od ’91. kad su »preletavali« iz crvenih bombardera vazduhoplovstva u novo hrvatsko demokratsko zrakoplovstvo…
– Ha, ha, pa bilo je takvih i prije – prekinu me Debeli – još ’45. kad su neki u zadnji tren »preletavali« u šumu, samo da uđu u gradove s »pobjedničke strane«!
– U svakom slučaju – opet mu preoteh riječ – naša se eskadrila popularnih »preletača« uvijek iznova sama obnavlja, regenerira, »apdejta« rekli bi mladi. Dograđuju se motori, trapovi i krilca, liberalni stavovi, globalistički svjetonazori, euro-retorika, dugine boje, štipkavi običaji… Kad se ne može preletjeti izravno među vladajuće bombardere, onda oni prvo nakratko prelete u školsko-borbene zrakoplove ili tihe i nevidljive jedrilice, pa u transportere koji za sobom vuku nove »preletače«, pa u medijski glasne presretače ili nemilosrdne lovce, u izviđače ili drske jurišnike. Nema modela kakvih nemamo, uistinu neuništiva eskadrila…
– Protiv kojih ništ’ ne mogu ni migovi, ni »šesnaestice«, ni »gripeni«! – zaključi našu »sjednicu« Debeli.
