Koliko je samo bolan i nepodnošljiv trenutak kada, unatoč nuždi ili želji, čovjek ne ispuni određeni zadatak. Takvo suočavanje s neostvarenošću vlastitih pokušaja nedvojbeno se može nazvati neuspjehom. Teško da postoji itko tko si može priželjkivati neuspjeh, jer samo razmišljanje o njemu dovodi do straha koji sputava i ograničava slobodno djelovanje. Neuspjeh naposljetku razočarava i boli. Gotovo je nemoguće pomiriti se s činjenicom da nade – katkada cijeli život, pa i život bližnjih – položene u uspjeh dožive onaj suprotni ishod. Poput kamena je neuspjeh, nekada manjega, nekada većega, koji, sunovratom niz planinu čovjekovih napora, pokušava smjestiti se i dalje od vlastitoga početka.
Međutim, susret s neuspjehom prilika je za promišljanje o smislenosti i svrhovitosti vlastitih napora koji na prvu izgledaju uzaludni i besmisleni. Već takva prilika put je k uspjehu budući da otvara pitanje smislenosti neuspjeha, koji u svojoj skrivenoj biti ne može biti neuspjeh. Upoznajući i prihvaćajući vlastite nesavršenosti, čovjek prihvaća gorku stvarnost neuspjeha te stječe mogućnosti za razvijanje poniznosti, u skladu s tim i rasta u prepoznavanju sebe kao onoga koji nema apsolutnu suverenost vlastite uspješnosti. Istina, neuspjeh može biti nagrađen neočekivanim i lakšim uspjehom, upravo u onome gdje se prvotno dogodio neuspjeh. Međutim, suprotno božanstvu uspjeha, uz činjenicu da pruža priliku za susrest sa samim sobom, neuspjeh nudi susret s izvornim uporištem svih čovjekovih težnja – Stvoriteljem. Zbog Njega prihvaćanje vlastitoga neuspjeha, prvotno gorke i bolne stvarnosti, istinska je zahvalnost i najljepši uspjeh.
