Govoreći o (protu)obavještajnoj djelatnosti, stručnjaci za sigurnost raščlanjuju temeljne pojmove u tim, od očiju javnosti dalekim, ali nadasve organiziranim, sustavnim i učinkovitim, operacijama: moćni informacijski centri, strategije u oblikovanju javnoga mnijenja/znanja, dirigirana ili kontrolirana demokracija i ciljana publika. Riječ je često o nametanju vlastitih političkih stajališta i moralnih sustava određenomu društvu, tj. narodu, njegovu većemu ili manjemu dijelu, te nametanje njemu često potpuno stranih i odbojnih vrijednosti, pri čemu se bezobzirno napada, obezvrjeđuje i ruši njegov duh i identitet: baština i tradicija, ustav i demokratske institucije. Teoretičari sukoba ističu da je vrhunac pobjede u tome srazu kada ciljana publika nametnutu volju informacijskih centara prihvati kao vlastitu i kada se ona verificira kroz demokratski okvir, tj. izbore ili referendume. Ako izborni/referendumski rezultati ne bi bili u skladu sa zadanim ciljem, inozemni manipulatori mogu utjecati, često uz pomoć »domaćih« nositelja vlasti ili bez njih, da se oni krivotvore ili jednostavno proglase ništavnima.
Utjecaj se najefikasnije vrši kroz medije, koji po dirigiranom smjeru tumače različite društvene događaje, pojave i osobe. Jednako tako, za pobjedu na »informacijskoj bojišnici« po potrebi se neki događaji mogu i izmisliti jer su ispravci ili demantiji već odavno izgubili »pravo glasa« u medijskoj javnosti. U mnogim je zemljama postala već ustaljena praksa da pojedini kolumnisti u glavnoj medijskoj struji odlaze u strana diplomatska predstavništva po »povjerljive« informacije od obučenih i dobro pripremljenih medijskih stručnjaka, koje zatim plasiraju u javni prostor. Tako strana predstavništva informacijski utječu na javno mnijenje zemlje primateljice, što nije nikakva tajna.
Također nije više nikakva tajna da se u manipulacijskoj tehnologiji različiti informacijski centri koriste i nevladinim, neprofitnim i drugim sličnim udrugama i organizacijama u mnogim zemljama svijeta. Hrvatska u tim procesima nije iznimka, bez obzira na to što su se svim dosadašnjim hrvatskim vladama jednoga ili drugoga političkoga predznaka pojedine udruge nametnule kao mjerila, korektivi, moralne vertikale i sl., tj. kao svojevrsni ideal u svim društvenim segmentima koji nije poželjno preispitivati ili ga stavljati pod kritičku lupu. Udruge su se često ponašale kao »strah i trepet« strukturama vlasti jer su ih u svakom trenutku mogle »cinkariti« i vlastitu državu oblatiti u inozemnim institucijama i medijima.
Kada je riječ o Hrvatskoj, sve se udruge općenito zbirno nazivaju – civilni sektor. Jasno, nikako ne smije staviti pod upitnik rad svih udruga ili a priori negirati njihovo pozitivno društveno značenje i djelovanje. Međutim, ako neke nevladine udruge kao npr. »Centar za ženske studije«, »Bijeli val«, »BLOK«, »Centar za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma«, »Centar za radničke studije«, »Novi sindikat«, »Zelena mreža aktivističkih grupa« i dr. dobivaju izdašnu financijsku pomoć od njemačke zaklade »Rosa Luxemburg«, koja u opisu svojega djelovanja i ciljeva doslovce ističe da je »međunarodna neprofitna organizacija za političko obrazovanje koja se financira iz javnoga sektora i povezana je s njemačkom Lijevom strankom« (Die Linke), doista je prilično naivno misliti da je prvotno riječ o unaprjeđivanju ženskih prava, demokratske svijesti, političkoga pluralizma, radničkih prava, jednakopravnosti spolova, antifašizma i sl. Temeljem čak 17 zakladinih ureda diljem svijeta i samoga naziva zaklade može se opravdano zaključiti da je ipak riječ o svojevrsnoj restauraciji propale ideologije »revolucionarno-demokratskoga marksizma«, za koju se cijeli život zauzimala »jedna od najvećih socijalističkih mučenica«, kako je kasnije nazvana fanatična vjernica u revoluciju – Rosa Luxemburg. Osim toga, bilo bi također dragocjeno znati kako hrvatske udruge s inozemnim eurima, konkretno njemačke Lijeve stranke, u borbi za reproduktivna prava žena (tj. pobačaj), što je lijepo sročena sintagma, iz koje su međutim podjednako isključena prava začetoga djeteta i prava muškaraca, konstruktivno pridonose rješavanju npr. više nego alarmantne demografske slike u Hrvatskoj. Tako se civilni sektor u Hrvatskoj, čast iznimkama, pretvorio, nažalost, u profiliranu političku opciju koja u svojoj biti ima jasne ideološke ciljeve. Uostalom, nisu li se neki istaknuti članovi nevladinih udruga na zadnjim izborima u Hrvatskoj pojavili na izbornim listama (što je njihovo demokratsko pravo koje im se ne smije uskratiti) te danas sjede u saborskim klupama zagovarajući točno određenu političku opciju? Nije li to u suprotnosti s temeljnim ciljevima udruga, koje bi trebale biti nevladine i nadstranačke, neovisne o vlasti, o državnom aparatu i utjecaju političkih stranaka, koje se zauzimaju za općeljudske vrijednosti? Naposljetku, nije li to ipak ideologizacija civilnoga sektora kada pojedine udruge kao da postaju rezervni i tajni odredi pojedinih političkih stranaka? Bilo bi opet zanimljivo znati primaju li spomenuti saborski zastupnici osim pozamašne zastupničke plaće i novac od udruga iz kojih su potekli budući da se u hrvatskoj javnosti nije čulo kako su ti aktivisti civilnoga sektora nakon ulaska u Sabor izišli iz svojih udruga.
U tim se promišljanjima dolazi do Horacijeva »in medias (t)res«, tj. biti i središta stvari – financijske strane aktivizma u civilnom sektoru. Naime, određeni broj najglasnijih zaštitnika (ne generalizirajući ih) ljudskih prava: manjinskih, ženskih, dječjih i drugih prava, sasvim je dobro plaćen za svoj aktivizam u civilnom sektoru. Lako je provjeriti da se pojedini od njih pojavljuju, i to istodobno, u više nevladinih udruga, svakako ne bez razloga. U prilog tomu govore i financijske potpore udrugama iz različitih izvora, među kojima, zasigurno, nisu zanemarive i one iz inozemstva, te profesionalizacija aktivista, čime su oni osigurali egzistenciju. Međutim, ti izvori često ostaju nepoznati jer, javna je tajna, neke udruge imaju račune i u inozemstvu, što je i razotkriveno u ne tako davnom »slučaju« medijski vrlo isticane hrvatske udruge s računom u austrijskom Grazu. Ostaje nepoznanica koje zadaće za primljeni novac te udruge moraju ispuniti/odraditi? Teško je, gotovo nemoguće, na tom području inozemnoga financiranja dobiti kakvu-takvu transparentnost jer je područje civilnoga sektora u Hrvatskoj prilično »dinamično«, što znači gotovo se svaki dan osnivaju nove udruge, a neke se stare gase. No podatak o njihovu broju javno je objavljen g. 2016. kada ih je bilo službeno registriranih 52 811, pa se s razlogom može pretpostaviti da je taj broj i danas veći od 50 000. Zaključno, određeni broj aktivista u Hrvatskoj sasvim dobro živi od zauzimanja za različita prava, među kojima su i »reproduktivna prava« žena, tj. prava na abortus. Djelomično to pokazuju i godišnja izvješća nekih najistaknutijih udruga na tom području.
