Nastava na daljinu koja se održava preko internetskih veza nije novost koja je počela s pandemijom koronavirusa. Napretkom tehnologije mijenjao se i pristup obrazovanju, u kojem su se pružale prilike novoga pristupa usvajanja znanja upotrebom mrežnoga sustava kao alternative tradicionalnomu načinu učenja i poučavanja. Takav oblik učenja primjenjivan je na visokim učilištima u svijetu devedesetih i bio je iskorak u obrazovanju odraslih. U Hrvatskoj učenje »preko interneta« definirano je 2013. godine za visoka učilišta, a prva dopusnica za takav oblik učenja izdana je 2015. godine. Ipak, problemi u obrazovanju izazvani pandemijom koronavirusa donijeli su neke nove situacije u kojima su se iznenada našli učenici, studenti, nastavnici i roditelji. Gotovo preko noći trebalo je organizirati nastavu za učenike osnovne i srednje škole te fakultete. Od 16. ožujka do 3. svibnja 2020. za sve je učenike i studente zaustavljena nastava u školskim ustanovama i zamijenila ju je nastava na daljinu. Od 4. svibnja do kraja školske godine učenici viših razreda osnovne škole, srednjoškolci i studenti nastavili su s nastavom na daljinu, a učenici nižih razreda osnovne škole u većini su se vratili u škole. S novim valom epidemije najesen velik dio nastave ponovno se održavao preko internetskih veza.
U gotovo godinu dana nakon pandemije postoje određena iskustva u kojima su prepoznate dobre i loše strane nastave na daljinu, koja su prikazana i kroz nekoliko istraživanja. Među ostalim, Nacionalni centar za vanjsko vrjednovanje obrazovanja proveo je u lipnju i srpnju 2020. godine pet velikih ispitivanja vezanih za nastavu na daljinu u školskoj godini 2019./2020. U istraživanju je bilo obuhvaćeno oko 80 tisuća ispitanika (maturanti, učitelji i roditelji učenika koji pohađaju osnovnu školu). Upitnik u kojem je sudjelovalo 65 tisuća roditelja učenika osnovnih škola pokazao je da više od polovice učenika dijeli računalo s drugim ukućanima ili ga mora posuđivati. Nadalje, 25 posto učenika nema u svojim domovima prikladno mjesto gdje mogu u miru izvršavati školske zadaće. To pokazuju i iskustva u svakodnevnom životu gdje je vidljivo da prekid klasične nastave u osnovnoj školi posebno pogađa učenike u obiteljima s nižim socioekonomskim statusom te onih koji nemaju dovoljno roditeljske potpore ili roditelji nemaju dovoljnu razinu znanja da bi mogli biti potpora djetetu za samostalno učenje u nastavi »na daljinu«. U takvim situacijama posebno nedostaje neposredna potpora učitelja. Osim toga u istraživanju Nacionalnoga centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja samo 20 posto roditelja potvrdilo je da su djeca doista imala nastavu uživo, a većina navodi da se s nastavnicima komuniciralo preko aplikacija na pametnim telefonima i e-poštom. Manje od polovice roditelja smatra da je nastava na daljinu bila kvalitetna i pri tome za napredak djece navode vlastito uključivanje i veliki trud. Osim toga polovica roditelja navodi da su djeca zbog nastave na daljinu bila izrazito napeta. Da su za napredak učenika tijekom nastave na daljinu zaslužni roditelji te da nisu zadovoljni kvalitetom nastave navodi više od polovice učitelja, a čak 90 posto njih tvrdi da je nastava na daljinu od njih iziskivala velik napor i trud te je za njih bila dodatan izvor stresa. U istraživanju »Školovanje na daljinu tijekom pandemije koronavirusa i doživljaj roditeljstva majki osnovnoškolske djece« potvrđeno je da gotovo trećina majki provodi više od tri sata radnim danom u pomaganju u školskim aktivnostima svoje djece, a istraživanja prethodnih godina o pomaganju oko školskih obaveza u klasičnoj nastavi pokazala su da roditelji troše manje od sat vremena dnevno.
Institut za društvena istraživanja proveo je istraživanje »Iskustva i zadovoljstvo učenika 7. razreda online nastavom« u kojem je sudjelovalo 923 učenika 7. razreda osnovnih škola u Zagrebu. Prosječna ocjena zadovoljstva nastavom na daljinu je 3,14 (na ljestvici od 1 do 5), a učenici uglavnom navode da nisu ni nezadovoljni ni zadovoljni takvim oblikom nastave. Za tvrdnju »Sadržaji koje učimo predstavljeni su na način da ih možemo razumjeti« 52 posto učenika navodi da više vrijedi za nastavu u učionicama, u odnosu na 15,4 posto učenika koji prednost daju nastavi preko interneta. Iako se 88 posto učenika 7. razreda slaže s tvrdnjom da se s lakoćom koriste digitalnim uređajima, istraživanja potvrđuju da su uvjeti rada kod kuće često otežavajući. To potvrđuje i istraživanje Nacionalnoga centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja na uzorku od 113 099 maturanata od kojih 25 posto nema vlastitu sobu, 35 posto njih nema vlastito računalo, 15 posto maturanata nije imalo odgovarajuću računalnu opremu i više od 60 posto njih u većoj je ili manjoj mjeri imalo poteškoća s internetom tijekom nastave na daljinu.
Osim toga, 75 posto maturanata izjavilo je da je nastava na daljinu od njih iziskivala više napora nego uobičajena nastava, a samo 8 posto ispitanih maturanata izjavilo je da je bilo zadovoljno izvedbom nastave na daljinu.
Iako su navedena istraživanja povezana s prvim iskustvima u nastavi na daljinu, za koje je moguće da će se s vremenom i promijeniti, činjenica je da ona potvrđuju nedostatke takve nastave koji upozoravaju na brojne tehničke i logističke probleme, manjak izravne interakcije s nastavnicima i nedostatak rasprava, manjak povratne informacije, dugotrajni rad na računalu i preopterećenost zadatcima te povećanu razinu stresa kod nastavnika, roditelja i učenika.
No nastava preko interneta ima i prednosti poput prilagođenoga vremena za učenje, ne treba putovati na nastavu pa se na taj način štedi vrijeme i novac, iz udobnosti svoga doma može se pratiti nastava, učenici mogu pristupiti obrazovnim sadržajima koliko god puta žele, dostupni su mnogi korisni alati koji nastavu čine zanimljivom kao što su kvizovi i slično.
Nastava na daljinu omogućila je i veću mogućnost dodatne edukacije slušanjem mrežnih seminara za koje nije potrebno putovanje i plaćanje hotelskoga smještaja, što je bio najčešći razlog ograničene kontinuirane edukacije za nastavnike. Nastavom na daljinu i nastavnici i učenici stekli su nove kompetencije u upotrebi digitalne tehnologije, ali i razvijanju kreativnosti. No takva nastava nikako ne može nadomjestiti ljudski kontakt, stvaranje prijateljstava među učenicima, dijeljenje svakidašnjice, razgovore u pauzama, zajedničke obroke, ozračje nastave. Taj socijalizacijski dio nenadoknadiv je u psihičkom i socijalnom rastu djece i mladih. Osim toga, škole i fakulteti nisu samo obrazovne, nego i odgojne ustanove. Školsko okruženje može utjecati na ponašanje učenika, nastavnik promatra učenika kao osobu, u neposrednom kontaktu usmjeruje ga na određene vrijednosti, zapaža moguće teškoće i rizike. Podržavajuća školska okolina te njegovanje korektnih odnosa može biti poticaj učenicima na uključivanje u socijalne interakcije i veće uključivanje u školske aktivnosti, a odvojenost od škole može biti dodatni razlog za pasivnost i povlačenje. Prednosti napredne tehnologije treba iskoristiti, no nikako kao isključivi oblik nastave, što potvrđuju i dosadašnja iskustva.
»Hoće li i moralno neprihvatljivo postati ‘novo normalno’?« To pitanje postavlja s. Branka Perković, vjeroučiteljica u OŠ Josipa Račića u Zagrebu, kad ju se pita o etičnosti i moralnosti varanja u školi, koje je nastava na daljinu učinila gorućim. Pitanje za sugovornicu nipošto nije od rubne važnosti jer se zapravo radi o začetcima bolesti od koje pate brojna društva, uključujući i hrvatsko.
