U kojim i kakvim vremenima živimo, na putu smo da riječ »sestra« izgubimo iz vida, izgubimo iz svagdašnje upotrebe. Tko će se još, u ovo vrijeme, vrijeme demografske negativnosti u nas Hrvata, moći pohvaliti da ima sestru, tko će se tim pojmom uopće moći i trebati služiti, komu će on nešto značiti, komu će on donositi smijeh i radost na lice, komu će on tjerati suzu iz oka, komu će on biti osmijeh i bol, žalost i radost i utjeha, komu? Kada se još toj riječi doda pridjev »časna«, dobiva novo, svevremensko značenje, značenje koje nadilazi okvire sadašnjosti, odlazi u budućnost i vraća nas u prošlost, prošlost kada se riječ časna, časna riječ, čula iz mnogih usta, u mnogim prigodama, u svakodnevnoj komunikaciji i značila i odavala pozitivnost kojom se naglašavala i potvrđivala točnost onoga što želimo kazati i točnost koju želimo prenijeti drugomu. Kada spojim te dvije riječi, riječ »časna« i riječ »sestra« u riječi »časna sestra«, obuzme me ugoda i sigurnost koja me ispunjava i nadahnjuje puninom, zadovoljstvom i bezbrižnošću koja briše sve probleme kojima je svakodnevnica opterećena. Kroz povijest časne su sestre uvijek bile i časne i sestre koje su svima nešto značile, svima bile oslonac i utjeha, samo ne sebi. Od Boga su stvorene i od Boga su poslane da služe drugima, da drugima rade, da im ugađaju, da ih njeguju, tješe i uveseljavaju, da za druge mole, da za druge boluju, a same ne mogu i ne smiju biti ni svoje, ni bolesne, ni tužne, ni depresivne, nego uvijek moraju biti ponizne, poslušne, vesele i drugomu i drugima na usluzi. Uz sve to što se od njih traži, i one su ljudska bića, stvorena na sliku i priliku Božju, sa svojim potrebama, bolestima, vrlinama i manama, koje drže za sebe i u sebi skrivene od drugih da drugomu i drugima po Božjem poslanju mogu biti na usluzi, jer su one uvijek bile i ostale i uvijek će biti časne sestre.
Vjerni čitatelj J. Šimić
Vaše pismo prenosimo kako bismo izrazili slaganje s Vašim plemenitim razmišljanjima o važnosti sestara u životu svakoga čovjeka, osobito časnih sestara, to jest redovnica u životima vjernika, njihovih zajednica i kongregacija, a posebno njihove važnosti kao moliteljica za sve nas, ali i kao posvećenih osoba koje su nam na usluzi u različitim okolnostima i na različitim mjestima: u samostanima, župama, dječjim vrtićima i školama, fakultetima i bolnicama, domovima za starije i na mnogim drugim mjestima, u skladu s njihovom redovničkom karizmom. Bez časnih sestara i njihove požrtvovnosti nezamisliv je život Crkve, a njihovo služenje po cijelom svijetu – posebno siromašnima, bolesnima, ugroženima, djeci i starcima – sve do služenja u misijama Katoličke Crkve prepoznato je i cijenjeno ne samo u crkvenoj zajednici, nego i na svjetovnoj razini. Pa čak i tamo gdje vlasti nisu sklone Crkvi na rad časnih sestara vrlo često gledaju blagonaklono i dopuštaju im, pa i onda kada ih ne podupiru, djelovanje i ostvarivanje njihovih ciljeva, među kojima je prvi jamačno služenje svim ljudima i vječno spasenje duša. Svojim djelovanjem časne sestre – redovnice daju najljepši primjer kršćanske ljubavi prema drugima.
No kako opravdano upozoravate u svom pismu, sestara općenito, a onda i časnih sestara, sve je manje. I to ne samo zbog demografskih razloga, nego i zbog toga što se u današnje doba sve manje djevojaka odlučuje na duhovni život i stupanje u neku od redovničkih zajednica ili kongregacija. Zbog toga neke od njih moraju napustiti svoja dosadašnja područja djelovanja, pa je primjetno da neke moraju napustiti i pastoralno i drugo služenje u župama i na drugim mjestima. Zbog toga smo svi, kao vjernici, pozvani i dužni moliti za duhovna zvanja. Na razini cijele Katoličke Crkve, osim svakodnevne molitve za duhovna zvanja, na Nedjelju Dobroga Pastira cijela se Crkva sjedinjuje u molitvi za njih. U toj prigodi i rimski prvosvećenici – pape – već 55 godina šalju svoju poruku i podsjećaju na važnost duhovnih zvanja, pa tako i na važnost redovnica – časnih sestara i njihove prisutnosti u svijetu. Tako je u poruci za taj svjetski dan 2018. godine – proslavljen 22. travnja – Papa posebno govorio o Božjem planu za ljude svih vremena, ističući: »Gospodinov se poziv – treba odmah reći – ne razaznaje poput tolikih svari koje možemo čuti, vidjeti ili dodirnuti u svojem svakodnevnom iskustvu. Bog dolazi tiho i diskretno, bez nametanja.« Može se dogoditi da taj poziv bude ugušen mnogim brigama i izazovima koji obuzimaju naš um i srce. Treba biti otvoren za duboko slušanje Riječi i života, biti osjetljiv na detalje u našem svakodnevnom životu, učiti čitati događaje očima vjere i biti otvoren za iznenađenja Duha Svetoga.
Osim toga, treba prepoznati da duhovni poziv, poziv časnih sestara, i danas ima snažnu proročku dimenziju i da su nam i zbog toga potrebne jer nam, prema riječima pape Franje, pomažu čitati smisao života i uvode nas u radost spoznaje da nas Bog sve voli, a isto nam tako prenose istinu o milosrdnoj Božjoj ljubavi prema svakomu stvorenju, ne samo svojim molitvama, nego ponajviše svojim konkretnim djelovanjem i svjedočanstvom u radosti evanđelja koja i nas otvara za susret s Bogom i braćom, o čemu nam one najbolje govore svojim životom i svojim karizmama, prema Papinoj riječi: »Lijepo je i velika je milost biti posve i zauvijek posvećen Bogu i službi braći.«
