Uz velikane i poznate, koji su stupovi kulturnoga rada u svakom narodu, temelj mu čine skromni, malo poznati ili nepoznati kulturni radnici, koji često i prelaze granice lokalnih sredina. Jedan od njih bio je i Josip Böhm.
Rođen je 10. ožujka 1880. u Petrovaradinu. U bilješci iz 1929. što ju je dao za »Zbirku životopisa hrvatskih katoličkih kulturnih djelatnika« Kola hrvatskih književnika, kojega je bio član, navodi da mu je otac podrijetlom Čeh. On pak imao je u braku s Emilijom Charvat petero živuće djece, a sedmero je djece pokopao. Osnovnu i građansku školu završio je u Petrovaradinu, a preparandiju u Osijeku, stoga vjerojatno nije točan podatak u »Godišnjaku njemačke narodnosne zajednice« 2015. da je 1899. bio maturant u Požegi.
No kako bilo, točno je, kako navodi Denis Njari, da je u Petrijevce došao 1898. kao podučitelj, gdje je bio do 1901., kada je postao »pravim učiteljem«, odnosno položio je stručni ispit za učitelja, a 1909. postao je ravnatelj škole. Tu je bio aktivan i u vatrogastvu. Godine 1919. postao je ravnatelj osnovne škole u Ernestinovu. Kao aktivni član zajednice »Učiteljskoga društva za grad Osijek i osječko-valpovački kotar« držao je stručna predavanja za učitelje. Sudjelovao je u radu učiteljskoga pjevačkoga zbora.
Godine 1924. vodio je hodočašće u Lurd i ostavio u »Našoj Gospi Lurdskoj« zapis o tome: »Lurd – mjesto, koje privlači neodoljivom snagom svakog vjernog katolika! Srce me davno vuklo onamo i moja se želja ispunila. Neću da ovdje govorim o samom Lurdu, o lurdskoj špilji, o veličanstvenom križnom putu, o čudesima, koja se ondje događaju, ali želim, da spomenem samo nešto o crkvenom pjevanju u tom glasovitom svetištu blažene Gospe. Dolaze onamo razni narodi i svaki hoće da i svojom pjesmom izrazi sva svoja čuvstva, svu svoju ljubav kraljici nebeskoj. Pjesma, pa bila kako jednostavna, iako nije strogo cecilijanska, ipak djeluje tu snažno, neposredno, jer izvire iz vjernog srca i jer je pjeva velika skupina ljudi oduševljeno, iz sve svoje duše. (…) Naši cecilijanci će se opravdano iznenaditi, kad vide te napjeve i osjećati će još više koliko glazbeno blago imamo mi u našim starim hrvatskim koralima, koji nam se sačuvali u našoj: Cithari octochordi i u drugim starim zbirkama. Ako prispodobimo s tim napjevima naše prekrasne adventske pjesme i druge pjesme, koje veličaju blaženu Gospu, moramo se ponositi i priznati da su naše pjesme prekrasne, pa je zato razumljivo da su pobudile priznanje i razumijevanje i među Francuzima.« Jedanaest puta putovao je u Lurd, često i u Švicarsku, Češku, Italiju, Francusku i Austriju, a posjetio je i Španjolsku. Govorio je njemački, francuski, češki, donekle mađarski.
Svirao je gitaru, tamburu, violinu, glasovir i orgulje. Sastavio je »Skrižaljku (statistiku) orguljaških podataka u rimo-katoličkim biskupijama Hrvatske i Slavonije« i objavio u »Svetoj Ceciliji« 1919. godine. »Jadno i nikako uređeno orguljaško pitanje u našoj domovini potaknulo me da sam se dao na njegovo proučavanje te sam od g. 1916. – 1918. prikupio obilatu građu te sastavio: Iskaz svih orguljaških mjesta te orguljaških službi i dohodaka u biskupijama rimokatoličke Crkve u Hrvatskoj i Slavoniji.« Osim toga, sastavio je na inicijativu Učiteljskoga društva 1910. hrvatsku »Crkvenu pjesmaricu« za pučke škole. »Sveta Cecilija« 1917. o njoj piše: »Revni ravn. učitelj i orguljaš u Petrijevcima… sabrao je u toj knjižici tekstove crkv. pjesama. Namjera mu je bila da školskoj djeci i župljanima pruži knjižicu u kojoj su sabrane sve pjesme koje se u župi pjevaju, a da ne trebaju nositi i molitvenik… (…)
G. Böhm, kao dobar pedagog, uvrstio je u pjesmaricu i razne litanije, kratke molitvice i uzdahe, da imaju pjevači u vrijeme, kad se ne pjeva, duhovnu zabavu.« Priredio je i na njemačkom »Crkvenu pjesmaricu i molitvenik – Zbirku crkvenih pjesama i molitava« 1920. Uglazbio je desetak pjesama, a tiskao partituru »Svrni de, Majko…«. Godine 1902. objavljen mu je rad »Školska stega«. »Izvorne priče i prevedene«, kako piše, te moralno-poučne članke objavljivao je u osječkoj »Hrvatskoj obrani«, »Anđelu čuvaru«, »Smilju« i sarajevskom »Katoličkom tjedniku«, a stručne članke u »Vjesniku Županije virovitičke« i »Školi«. Knjigu »Gospina slika i druge pripovijesti« Christopha von Schmida preveo je 1915. U rukopisu ostadoše »Deklamator«, zbirka pjesama za deklamaciju za katoličku mladež, i »Početnica« za prvi razred osnovnih škola.
Odlikovan je odličjem »Pro Ecclesia et Pontifice«. Pretpostaviti je da se 1944. ili 1945., kada se njemačko stanovništvo povlačilo u Austriju i Njemačku, i njegova obitelj odselila pa nema podatka o tome kada je umro. »Pisani tragovi koje je ostavio ponajviše u časopisu Sveta Cecilija, ali i pjesmarice koje je izdao, jednako kao i njegov raniji učiteljski rad u Petrijevcima, ukazuju da je njegov prosvjetni i kulturni značaj u prvoj polovici 20. stoljeća ipak bio mnogo širi od samo jednoga ili dvaju sela« (D. Njari).
