Svjestan napasti koje vrebaju u svijetu, ali i slabosti vlastitoga tijela, to jest tjelesnih sklonosti, sv. Jeronim je još kao mladić odlučio iskušati pokornički život u pustinji. On je iskušao svu žestinu i težinu pustinjačkoga života, za koji je imao dvostruku motivaciju, a jedinstven učinak. S jedne strane motivacija mu je bila potreba trajno se usavršavati u krjeposti i duhovnom životu, a s druge strane osjećao je potrebu okajavati vlastite slabosti i grijehe, za koje reče da su kao uzice koje ga sputavaju (usp. Ep. 7, 3). O tome svjedoči i u svom znamenitom pismu djevici Eustohiji: »I samomu meni, kad bijah u pustinji, u onoj velikoj samoći, izgorjeloj od žestine sunčanih zraka, koja je monaško strašno prebivalište, o koliko se puta činjaše da se nalazim na rimskim zabavama! Sjeđah nasamo jer bijah pun jada. (…)
Pa baš ja koji poradi straha od pakla sam sebe bijah osudio na onakvu tamnicu; ja komu su jedino društvo bile škorpije i zvjerad, često se nalažah između djevojaka što igrahu kolo. Lice bijaše mi blijedo od posta, a u studenom tijelu srce kipljaše od želja, i pred očima onoga koji već prije vremena bijaše umro tijelu svom sve sama vatra pohote buktijaše« (Ep 22,7).
Jeronim je tako svoju poznanicu htio vlastitim svjedočanstvom upozoriti na opasnosti koje na kršćansku dušu vrebaju u svijetu, pogotovo ako se opusti i pripusti lagodnu životu. Posljedice takvoga života još dugo se nose u sjećanju te je vrlo teško očistiti svijest od njihove prisutnosti. A kao što je Isus govorio svojim učenicima da se Zloga može istjerati samo postom i molitvom, to je Jeronim primjenjivao na sebe životom u pustinji. Zlo i grijeh kojemu se odavao mogao je odstraniti samo usrdnom molitvom i pokorom, što je on činio i tada, a i sve do kraja života. Jedina prava pomoć i utjeha bio mu je Gospodin Isus kojemu se svesrdno utjecao i pred čije je noge padao govoreći: »Nije mene stid ispovjediti jad i nesreću svoju, nego plačem da nisam ono što sam bio. Sjećam se kako mnogo puta vapijah, za danom obnoć nastavljajući, i ne prestajući lupati se u prsa dok se, na glas Gospodinov, ne bi vratila tišina.« Tako je Jeronim, boreći se sam sa sobom, uz pomoć Gospodinovu, od grješnika postao svetac.
