Isus primjećuje da su farizeji bili željni ljudske pažnje. O njima veli: »Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ‘Rabbi’.« Primjećuje li se nekada isto u crkvi? Postoje li oni kojima nije dovoljno što su zapaženi od samoga Boga, već traže i ljudsku pozornost?
Četiri su načina traženja pažnje o kojima govori Isus. Pročelja na gozbama, pa tko to ne bi želio? Onaj tko je na pročelju, taj prvi dobiva hranu, prvi ima mogućnosti držati zdravicu, onaj je koji svojim ponašanjem, ali i umijećem, može zasjeniti i samoga domaćina. Pročelje na gozbi prilika je da se svaki razgovor drži pod kontrolom i da se ostane predmetom razgovora. O, koliki samo žele tu biti uvijek pitani za savjet, uvijek oni koji daju najbolje životne primjere, oni koji ne prestaju dijeliti lekcije. Prva sjedala nešto su drukčija od pročelja. Ona su baš stvarna prva mjesta, mjesta koja su u prvom redu, mjesta na kojima se pojedinac ne može skriti nego mora biti viđen, mora biti uslikan, mora biti u krupnom planu, htio to ili ne htio. Prvo je sjedalo za izabrane, na njemu piše »rezervirano«, ono je čak i personalizirano, kao da je i izrađeno za pojedinca! Pozdravi su posvema drukčiji. Obično se pozdravlja one koji su stariji, a predmet rasprave postaje kada osobe traže da ih se pozdravlja jer su – posebne. Tu je ono dvojbeno: što znači posebnost? Je li to da su prepoznati, poznati, viđeni, važni, utjecajni, bogati, zaslužni – ili možda samo – željni pažnje? Ništa različito i od posljednjega Isusova izraza »rabbi«. Tko bi to tražio da ga se naziva po onome što mu je funkcija? Možda onaj koji tu funkciju ne izvršava savjesno ili onaj tko uopće ne zna postati dobar »rabbi«, odnosno onaj tko misli da je učitelj, a više je samo učenik.
Kada se sve te želje stave na papir i dobro ih se predoči u glavi, zaista, čovjek se počne pitati: »Čega su takvi ljudi željni? Zašto im tako kronično nedostaje pažnje?« Ranjenost, oni su duboko u sebi povrijeđeni jer znaju da se nisu ostvarili niti se ostvaruju kako bi željeli. Odatle se rađa silna bahatost: nadmenost u govoru, dijeljenje lekcija, pametovanje, zapažena mjesta, traženje pozdrava, nezaslužene titule. Kada čovjek biva nezadovoljan sobom, kada se u tišini svojega doma ne može iskreno nasmijati, odahnuti u sreći, zahvaliti Bogu na svemu što je učinio, nikakvo čudo da onda svoje zadovoljstvo traži od drugih. Nameće se drugima jer se ne može nametnuti samomu sebi.
Ivan Zlatousti tumači da su farizeji tražili pozornost jer su gubili svoj utjecaj zbog lošega ponašanja: »Pazite, molim vas, kakva je taština prevladala kada im je bilo zapovjeđeno da ne budu tašti u sinagogama, u koje su ulazili kako bi druge odgajali. Imati takav osjećaj na gozbama, ne čini se tako strašnom stvari, iako i tamo učitelje treba poštovati, ne samo u crkvi. I kao što se čovjek, gdje god da se pojavi, razlikuje od životinja; tako i učitelj – dok govori ili šuti ili večera ili radi bilo što, razlikuje se i po svom hodu i po izgledu i po odjeći. Ali oni su u svakom pogledu bili predmet ismijavanja, sramotili su se jer su slijedili ono od čega valja bježati.«
Vjernik isto može tražiti pažnju. Nije li da se često traži razlika od vjernika do vjernika? Tko li je veći vjernik? Hoće li se u crkvi od drugoga razlikovati? A Isus traži da se takvi glasovi u ljudskim glavama ugase. Nije pred Bogom potrebno biti željan pažnje. Bog zna ljudska srca, zna da su svi željni susreta s njim, zato nema razloga pred druge iskakati. Iskače se kada se svojim glasom drugoga pokušava nadglasati u molitvi, pa onda taj jedan glas uvijek nekako strši, kriči, ječi, narušava sklad zajedničke molitve. Drugi su u raznim župnim zajednicama pa si traže povlaštena mjesta jer oni više vremena izdvajaju za crkvu. A zašto tražiti nagradu već sada, na ovom svijetu? Neki, da bi ih se zapazilo, guraju svoju djecu kao da su na pozornici. Pa onda ona naokolo hodaju, trčkaraju, bespotrebno buče, samo neka se zna da su oni roditelji i da je njima najteže. Ajme, koliko u crkvi može biti ranjenosti! A Isus, on će reći, kao što je izrekao u prispodobi: »Sinko, sve moje – tvoje je.« I zaista, čemu onda tražiti pažnju, zašto pobuđivati bahatost kada se u zajedništvu s Bogom može doživjeti iskrena zahvalnost?
Gospodine, daruj nam skromnosti u susretu s Tobom u crkvi, neka naše
ponašanje odzvanja zahvalnošću kako bi nam vlastite ranjenosti zacijelile
u zajedništvu s Kristom koji živi i vlada u vijeke vjekova. Amen.
