U starozavjetnom čitanju prorok, koji djeluje na početku povratka Židova iz babilonskoga progonstva u Judeju, izričajem »Duh Gospodnji na meni je« želi istaknuti da se Gospodin za njega zauzima i podupire ga. Time određuje i svoj način djelovanja: on je osposobljen donositi pravo narodima. Ne djeluje u sili, nego u blagosti, i pri tome ne posustaje. Njega je Gospodin »pomazao«. U Starom zavjetu uljem su pomazivani kraljevi i svećenici prilikom uvođenja u službu, a za proroke nije bio propisan sličan obred (osim u slučaju Elizeja u Prvoj knjizi o Kraljevima). Izraz stoga na tom mjestu označava osposobljenost proroka. Svrha je pomazanja poslanje da pronosi radosnu vijest siromasima (heb. anavim) te da iscijeli srca slomljena (hebrejski tekst zapravo kaže: »vidam slomljene srcem«). Usto, poslan je da navijesti slobodu i izbavljenje zarobljenima. Prorok je, dakle, poslan nemoćnima, onima koji si sami ne mogu pomoći. Njegovo je poslanje utjeha za narod koji se nada oslobođenju. On stoga navješćuje »godinu milosti Gospodnje«. Izraelcima je bilo zapovjeđeno da svake pedesete godine oslobode svoje robove te se svatko »vrati k svomu rodu«, kako to bilježi Levitski zakonik. Opisavši potom izmijenjeno stanje izbavljenoga naroda, što liturgija ove nedjelje ne prenosi, prorok opisuje svoju radost, kojom sudjeluje u radosti naroda, a razlog je radosti i klicanja Gospodin koji ga je »odjenuo haljinom spasenja« (heb. jaš’a) i »zaogrnuo plaštem pravednosti« (heb. cedaka). Te dvije hebrejske riječi i inače dolaze u paru kod proroka Izaije te se povezuju s novim stvaranjem i s Božjim dolaskom, a u psalmima označuju i Božju dobrotu prema čovjeku. Takav prorokov ures uspoređen je sa svadbenim ruhom jer se prorok odijeva u spasenje i pravednost da bi, poput ženika ili nevjeste, bio spreman za veliko slavlje, jer Bog će, poput klica i sjemenja koje se prostire po svoj zemlji, učiniti da njegova pravda bude prisutna među svim narodima.
Evanđeoski odlomak sadrži dio proslova Ivanova evanđelja kojemu je pridodan tekst sa svjedočanstvom Ivana Krstitelja o njegovoj ulozi i ulozi Isusovoj.
Ponajprije je Ivan opisan kao poslanik Božji, koji ima posvjedočiti za Svjetlo, to jest za Isusa kako bi svi vjerovali. Potom se podvlači da nije Ivan to Svjetlo, nego samo svjedok za svjetlo. Nadalje evanđelist tumači u čemu se sastoji to Ivanovo svjedočenje: Židovi – često u tom Evanđelju prikazani kao Isusovi neprijatelji – šalju k Ivanu ne bi li doznali tko je, a ovaj odgovara: »Ja nisam Krist.« Evanđelistova je briga očito bila ispravno odrediti ulogu Ivana Krstitelja u vrijeme kad su njegovi sljedbenici počeli biti protivnici prvoj Crkvi. Stoga je on sâm morao priznati da nije Mesija (grč. hristos). On nije ni Ilija, ni prorok poput Mojsija. Obojica su u židovstvu bili iščekivani, prvi kao preteča Boga i Mesije, a drugi kao onaj koji će ponoviti čuda Izlaska. Na kraju Krstitelj opisuje sebe samoga kao »glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji!«, navodeći riječi proroka Izaije prema grčkom prijevodu Staroga zavjeta. Farizeji, među židovskim poslanstvom, pitaju Ivana zašto onda krsti. Tada Ivan tumači značenje svoga krštenja. On, naime, krsti samo vodom, a farizejima poručuje: »Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi.« Riječima »među vama stoji« Ivan na svoj način definira Isusa kao Boga s nama. Ne poznavati nekoga, u ivanovskom rječniku, znači ne vjerovati u njega. Farizeji nisu spremni vjerovati i to ih sprječava da prepoznaju Krista. Ivanova je zadaća da, kao svjedok, uputi na Krista, a to je i svrha čitavoga Ivanova evanđelja koje završava riječima: »Taj učenik za ovo svjedoči i ovo napisa. I znamo da je istinito svjedočanstvo njegovo.«
U odlomku iz Prve poslanice Solunjanima apostol Pavao kroz osam imperativa opisuje koja stajališta kršćanska zajednica treba imati. Poziva ih da se raduju (grč. hairete). To je radost Duha Svetoga, koja obilježava Isusove učenike zbog blizine njegova dolaska. Potom im nalaže: »Bez prestanka se molite!«, a upravo će ta ustrajnost i postojanost u molitvi biti oznakom kršćanske zajednice. Sljedeća je uputa ona o zahvaljivanju (grč. euharisteite) u svemu. Vjernici moraju »svagda i za sve« zahvaljivati Gospodinu, a razlog zahvalnosti leži u spoznaji da ih je Bog »od početka odabrao za spasenje« i da posjeduju vjeru. Zahvaljivanje je i stajalište otkupljenih u trenutku Gospodinove slavne objave u eshatološkoj borbi. Radost, molitva i zahvaljivanje, sve troje povezano s Božjom blizinom i spasenjem, za njih je »volja Božja u Kristu Isusu«. Solunjani ne smiju trnuti Duha koji je Božji dar eshatološkoj zajednici, a to znači da moraju sveto živjeti. Isto tako, ne smiju prezirati proroštava koja međutim moraju biti u skladu s pologom vjere. Stoga zajednica mora biti na oprezu i sve dobro provjeravati.
Kršćanin ne može biti kršćanin ako nije radostan. Pritom nije riječ o površnom veselju, nego o radosti koja je duboko ukorijenjena u njegov život po svijesti da je Bog poslao svoga Sina da bude svjetlo svijeta i da kao obećani Mesija ostvari njegova obećanja. Ta radost daje smisao životu.
