Na istoku Lijepe Naše, u srcu plodnoga Srijema, nalazi se župa Nijemci posvećena sv. Katarini Aleksandrijskoj, kojoj korijeni sežu još u 1332. godinu. O njezinoj stoljetnoj žilavosti govori i činjenica da se održala i u vrijeme turske okupacije, kada je bila posvećena Blaženoj Djevici Mariji. O njezinoj pak povijesnoj važnosti svjedoči i to što se u tu župu doselio i vikar koji je odatle upravljao crkvom u cijelom Srijemu. Naime, godine 1634. za srijemskoga vikara izabran je Petar Sabatini, a u njegovoj je kući 1650. održan kongres svjetovnih svećenika od Mitrovice do Viljeva.
Bilo je to doista važno mjesto. Nijemci su već tada imali zidanu župnu crkvu, a još prije toga 1600. dekretom iz Rima u Nijemcima je osnovana vjerska škola za 30 učenika, to jest sjemenište za pripremu svećenika koji bi nastavili školovanje u europskim učilištima. U vrijeme turskih osvajanja franjevci provincije Bosne Srebrene pastoralno su djelovali u tim krajevima jer su 1657. od sultana Mehmeda IV. dobili posebno dopuštenje po kojem u tim krajevima rimokatolici mogu nesmetano ispovijedati vlastitu vjeru.
Današnjom župom upravlja Branimir Mađarac, samozatajan i produhovljen svećenik, spreman na slušanje drugoga. Ističe da uz naselje Nijemce postoje i filijale: Donje Novo Selo u kojem je crkva Uzvišenja sv. Križa i Đeletovci s crkvom posvećenom sv. Ivanu Kapistranu.
»Župa danas okuplja oko 2300 župljana koji žive u oko 670 kućanstava. Nijemci imaju 1500 vjernika, Đeletovci 360, a Donje Novo Selo 440 njih. Broj župljana u konstantnom je opadanju, što zbog iseljavanja, što zbog umiranja. Prošle godine u župi je bilo 23 rođenih, a 41 umrli, dakle 18 ih je više umrlo nego što ih se krstilo. U 2015. godini stanje je bilo još lošije, čak je bilo 33 više umrlih nego rođenih. Takav trend i dalje se očekuje«, rekao je župnik Mađarac. Unatoč sve lošijoj demografskoj slici, župnik ističe da je i ove godine u župi bilo 32 prvopričesnika i 34 krizmanika. »No to su generacije kojih još ima, ali postavlja se pitanje što dalje. Imat ćemo sve manje djece, a sve više bolesnih, starijih i nemoćnih. Sada je na popisu za ispovijed starijih, nemoćnih i bolesnih pred velike blagdane više od 100 osoba!«
»Iako je kraj Bogom dan za život, jer zemlja je plodna, ne nedostaje vode, ima šuma, nažalost nema razvijene industrije pa je narod prisiljen tražiti posao po Hrvatskoj i drugim zemljama, a najviše ih u posljednje vrijeme odlazi u Njemačku. Mnogi su kao sezonci otišli raditi na more, ali kada se vrate, opet ih čeka neizvjesnost – što i kako dalje. Pogotovo se to odnosi na mlade kojima je sve teže razmišljati o obitelji i djeci«, ističe župnik Mađarac.
Mjesno stanovništvo najviše se bavi poljoprivredom, radi u policiji, na carini, u šumarstvu… Zapravo ljudi se snalaze kako god znaju, što je žalosno. »Sezona je i u poljskim poslovima, ali se radi u nadnici za mizernu plaću, za životarenje, a ne za život. I kakav je to onda život kad se na jednoj strani uočava velik potencijal, a na drugoj strani čovjek je stjeran u kut da se bori za opstanak? Da bi se to spriječilo, treba pokrenuti industriju, obrtništvo. Jednostavno, oni koji odlučuju o opstanku hrvatskoga naroda moraju prepoznati goruće probleme. Nije dovoljno samo konstatirati, nego treba nešto poduzeti. Inače ćemo i dalje gledati taj scenarij. I tko god ima priliku za posao negdje dalje, otići će, a s time povući i svoju obitelj – ne zato što želi, nego jer je primoran. To se pogotovo odnosi na mlade obitelji. Razumijem ih, jer kako će drugačije i prehraniti svoju obitelj. Mnogo je samačkih domaćinstava. Djeca su raseljena po Hrvatskoj i svijetu, a roditelji ostaju. I kako koja osoba umre, kuće ostaju prazne. Mnogo je praznih kuća po selu, a gotovo nitko od djece ne će se vratiti«, navodi župnik.
U skladu s tim djeluje i župni Caritas. »Iako ne možemo puno pomoći, gledamo bar o Uskrsu i Božiću pomoći ljudima osnovnim namirnicama, napose brojnijim obiteljima i samcima. Ili preko godine pomoći platiti režije onoliko koliko mi kao župna zajednica možemo. Ali ne možemo pomoći koliko je potreba i koliko bismo htjeli.«
S optimizmom i vjerničkom nadom župnik Mađarić ističe da postoje duhovni pomaci. »Prijašnji župnici su sijali, a ja žanjem. Prostora za djelovanje jako je mnogo. Zato trebamo staviti naglasak na naš odnos prema Bogu. To je presudno za nas same i za oporavak cijeloga našega kraja«, rekao je župnik koji nedjeljom služi tri mise – u svakom mjestu po jednu, a u Nijemcima je i anticipirana misa subotom. Na te mise dolazi 500-tinjak vjernika. Svako mjesto ima svoj zbor, a u Nijemcima uz veliki zbor djeluje i zbor mladih. Župnik voli svoje župljane jer su »otvoreni, široke duše i otvorena srca«. Navodi da ljudi žele pomoći, pogotovo oni koji su vezani uz Crkvu i koji su produbili svoj odnos prema Bogu.
U župnoj zajednici svatko može naći svoje mjesto, uključiti se prema svojim mogućnostima, a istodobno osjetiti potporu zajednice.
Među aktivnim je župljanima Krunoslav Šibalić koji živi u Nijemcima sa suprugom i troje djece. »Iako je naš kraj poljoprivredni, nezamislivo je da u selu više nema krava«, ističe Šibalić. »Ljudi jednostavno preživljavaju, nekolicina radi na carini, policiji, nešto još ima poljoprivrede. Prije su ljudi živjeli od 17 jutara zemlje, i to solidno, a danas se teško živi i od 100 hektara. Poljoprivreda je trgovina pod vedrim nebom, i nema sigurnosti. Sustav je kriv, pogrješan, jer premalo jamči sigurnost proizvođaču hrane. Zato, kad netko završi školu, pita se gdje će raditi, pa odlazi dalje.«
Šibalić primjerima opisuje kako se sustavno uništavaju mala mjesta. »Bio sam vijećnik u školi kojoj je županija tri puta umanjila sredstva, a istodobno svaki županijski vijećnik, bio na sjednici ili ne, dobije tisuću kuna! Sebi su stvorili superklimu, a raji kako bude. Svaki učitelj radi u četiri škole da ispuni fond sati. Sve to utječe na mala mjesta, pa i na naše Nijemce. Na primjer, kad sam bio dijete, bilo nas je 50 u prvom razredu, a danas je 10 učenika. Kad bi u Saboru bila prosječna hrvatska plaća, ne bi se nitko otimao i drukčije bi se ljudi ponašali, a to se sve preslikava i na lokalne razine. Na primjer, ukrade li tko litru mlijeka, i to zato što nema što jesti, ide valjda odmah u zatvor. S druge strane, ministar ošteti državu za milijune i guli krumpir dva mjeseca. To su apsurdi. Sve to osjeća hrvatski narod i bolno je to promatrati. Kritično je mnoštvo, koje može pokrenuti život nabolje, nažalost oslabjelo jer mnogi su se iselili, a ostali su podobni i oni koji ne mogu ništa učiniti. Sa 18 godina bio sam hrvatski branitelj i nisam išao s namjerom da nešto tražim od države. Nudili su mi mirovinu, i to kad sam imao 21 godinu. Pa gdje to ima? Čast hrvatskim braniteljima, ali sustav je pogrješan. Na primjer, kako netko može imati povlastice ako je bio pozvan samo u ‘Oluju’ i sudjelovao 15 – 20 dana? Ljudima je trebalo osigurati radna mjesta, a ne slati ih u mirovine. Samostalnu Hrvatsku političari i njihovi ortaci odmah su počeli čepušati, a tu sigurno svoje prste imaju i ostatci onoga režima, u prvom redu i Udba.«
Krunoslavova supruga Marija Šibalić aktivna je u župnom ekonomskom vijeću i u čitačima. »Domaćica sam, odgajam djecu i aktivna sam u župnoj zajednici. Uz Božju pomoć sve se teškoće mogu nadići, pa tako i u odgoju djece. Važno je zajedništvo, jer kad promatram krize, nekako mi se čini da one nastaju ponajviše kad se udaljimo jedni od drugih. Bog i Crkva mogu nas povezati, a narod voli Crkvu, svjestan je njezine važnosti i zna koliko nam je potrebno zajedništva. To se očituje i u održavanju crkvenih objekata jer i uz najmanja izdvajanja sredstava kad je zajednica složna, sve se dade premostiti – jer to Bog vodi.«
U župi je katehistica Antonela Teševkić, djevojački Klisović. »Rodila sam se i odrasla u Nijemcima, završila sam srednju školu u Vinkovcima te upisala Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, gdje sam diplomirala 2014. te stekla akademski naziv diplomiranoga teologa. Kao vjeroučiteljica pomažem župniku katehezom za prvopričesnike, a ponekad katehezom za učenike prvoga i drugoga razreda srednje škole. Uz katehezu voditeljica sam malih i velikih čitača, pomažem u uređivanju župnoga lista ‘Sjeme nade’ te u organiziranju humanitarnih akcija. Također sam članica zbora mladih naše župe.«
Vjeroučiteljica Teševkić okuplja djecu i mlade u Zajednicu katoličke mladeži, koju je osnovao bivši župnik Miro Tomas. U zajednici je više od 20 aktivnih članova, a od jeseni primaju i nove članove. »Mlade okupljamo na sastancima zajednice, a oni su najčešće jednom tjedno. Zapravo riječ je o mladima od srednje škole pa nadalje. Kao zajednica u suradnji sa župnikom organiziramo razne tribine na kojima gostuju predavači, a česta su klanjanja za mlade u suradnji sa zborom mladih te igraonice i razni filmovi za djecu osnovne i srednje škole.«
O tome koliko se raspravlja o dvojbi otići ili ostati u Slavoniji kazala je: »Često se zna spomenuti ta tema. Svi bi najradije ostali u svojem mjestu i osnovali obitelj, međutim situacija je takva da je većina prisiljena otići. Suprug i ja završili smo fakultete, a budući da posla nema, sada razmišljamo i o odlasku, iako nikad nismo planirali otići iz Nijemaca.«
U župi Nijemci djeluju dva župna pjevačka zbora: zbor odraslih »Sveta Katarina« i zbor mladih »Laus Tibi«.
Zbor mladih »Laus Tibi« vodi Marija- Magdalena Šimić. »Imam 20 godina, pohađam Ekonomski fakultet u Osijeku. Zbor mladih postoji godinu i pol, odnosno prva proba održana je u veljači prošle godine, a prvo naše javno pjevanje bilo je te iste godine na uskrsnoj misi«, svjedoči studentica Šimić. »Od tada kontinuirano radimo i trudimo se biti što bolji. Zbor okuplja 20-ak članova, i to od devete pa sve do tridesete godine. Od instrumenata prate nas dvije gitare, klavijature, tambura i kahon. Probe zbora održavaju se jedanput u tjednu, i to najčešće petkom, međutim po potrebi organiziramo i više proba u tjednu. Pjevamo svaku nedjelju na misi, a svaku prvu nedjelju u mjesecu pjeva zbor odraslih. Za liturgijsko pjevanje više su zainteresirana djeca mlađe dobi nego mladi, kao što je i veći interes djevojaka nego muškaraca. Također, osim redovitoga animiranja pjevanja na misi, često pjevamo i za vrijeme vjenčanja.« Kazala je da se mladi u mjestu većinom bave poljoprivredom, kao i njihove obitelji, a ostali odlaze raditi sezonske poslove ili u druge države u potrazi za boljim životom. Nažalost, i voditeljica zbora mladih studentica Šimić navodi da njezina generacija i drugi mladi u Nijemcima nemaju baš velik izbor sadržaja te smatra da bi trebalo puno poraditi na tome, odnosno osmisliti nešto što bi mlade privuklo, a ne da im cilj bude samo otići što dalje od sela. »Činjenica je da im je u selu dosadno te im nedostaje ono što traži mladi čovjek. Nedostaje organizacija za mlade, kako bi se uopće mogli uključiti u nešto, a i osoba koje bi se bavile samo mladima i koje bi okretale smjer od odlaska iz sela, ili u gorem slučaju, iz države«.
