Način rješavanja problema mirovinskih prava i financiranja tih prava nakon ujedinjenja Njemačke u jednu državu trebao je biti uzor Hrvatskoj nakon njezina osamostaljenja. Njemačka je predvidjela moguće probleme produljenja prosječnoga trajanja života i pada nataliteta pa je preduhitrila moguće negativne posljedice poduzimanjem odgovarajućih reforma.
Hrvatska je pak čekala probleme, a nakon toga ih pokušavala rješavati kopiranjem južnoameričkih sustava (čileanski model) i kasnijim krpanjima. To je sličilo gašenju šumskoga požara malom vrtnom štrcaljkom. Počeli su se pojavljivati lažni stručnjaci i nuditi svoje ideje preuzete iz nestručnih prijevoda, čemu je svesrdnu podršku davala politika, umjesto da se preuzeo i prilagodio domaćim prilikama – u Europi dokazano najbolji – njemački reformirani mirovinski sustav uveden 1992. g. Dogodila se današnja situacija, za koju naš narod ima izreku: Puno babica, kilavo dijete. Nažalost, posljedice su stvorile brojne nelogičnosti i nepravde, što je potaknulo i nepovjerenje kako među osiguranicima tako i među umirovljenicima. To potvrđuju i najnovije reakcije na prijedloge reforma koje predlažu mjerodavna ministarstva – reakcije svih društvenih i socijalnih struktura (osiguranika, umirovljenika, sindikata, poslodavaca, udruga…). Očito je da političari i pseudostručnjaci znaju samo engleski i zato nekritički prihvaćaju anglosaksonske i američke ideje u rješavanju problema rada, mirovina i zdravstva.
Stoga valja opisati kako je Njemačka nakon ujedinjenja najavljivala i uvodila mirovinsku reformu koja se primjenjuje od 1. siječnja 1992.
Pošlo se od činjenice da je Njemačka ujedinjena ali da je njezin istočni dio znatno zaostaliji, pa je stoga potrebno prepoznati i pravilno prosuditi postojeće mogućnosti. Upozoravajući problem jest produljenje životnoga vijeka uz istovremeni pad nataliteta. Sve to uzrokuje povećanje broja umirovljenika uz istovremeni pad broja mladih zaposlenika koji uplaćuju doprinose. Prosječna mirovina osiguranika koji je ostvario mirovinu s 45 godina staža iznosila je 70 % od njegove neto zarade. Unatoč tomu, Zakon o reformi mirovinskoga osiguranja Njemačke zadržao je sva stečena prava – kako bi očuvao povjerenje građana u mirovinski, ali i politički sustav. Dakle, nije dirao u zatečena prava. Istovremeno je za stjecanje novih prava, koja se prvi put ostvaruju, odredio primjerene prijelazne rokove. Na taj način izbjegla se panika »spašavanja odlaskom u mirovinu«. Svakomu se jamčilo njegovu individualnu mirovinu izračunatu prema njegovim uplaćenim doprinosima (visina plaće) i duljini mirovinskoga staža (bez iznimaka i bez povlastica). Usklađivanje mirovina i dalje se obavlja u skladu s porastom prosječnih neto zarada (na koje se plaćaju doprinosi). Iznimno velika briga posvećena je djeci i roditeljima priznavanjem staža za odgoj djece, za vrijeme školovanja i odsluženja vojnoga roka.
Specifičnost njemačkoga mirovinskoga zakona jest obiteljska mirovina djece. Naime, djeci s invaliditetom ne priznaje se trajno pravo na obiteljsku mirovinu, nego samo do kraja redovitoga školovanja, ali svima do starosti od 27 godina. Međutim, djeca s invaliditetom ne ostaju bez zaštite; prava im se dalje priznaju prema posebnom zakonu o invalidnim osobama u sklopu socijalne skrbi, kao i svim drugim invalidnim osobama.
Financijski teret za takvo mirovinsko osiguranje raspoređen je na tri temelja: osiguranici, umirovljenici i država. Sva davanja koja se priznaju na ime posebnoga staža idu na teret državnoga proračuna Njemačke.
Mirovinska prava vojske i policije ostvaruju se na temelju posebnih zakona, a isplaćuju na teret državnoga proračuna. Ključno je u toj njemačkoj mirovinskoj reformi bilo to da se polazilo od postojećega zatečenoga stanja, nije se diralo u stečena prava i poštivala se postupnost kod uvođenja novih prava. Posebno je važno da je zadržano i dalje pravo na rentu zbog nesreće na poslu, koje se priznaje i isplaćuje uz redovitu mirovinu. Naime, u Njemačkoj se obvezno plaća i poseban doprinos za osiguranje za nesreće na poslu. U Hrvatskoj nema posebnoga osiguranja za nesreće na poslu, a priznaje se samo simbolična naknada za tjelesno oštećenje ako je posljedica nesreće na poslu.
Posebnost njemačkoga osiguranja jest i mogućnost povrata uplaćenih doprinosa za mirovinsko osiguranje za slučajeve kada nisu ispunjeni uvjeti minimalnoga staža za mirovinu. Međutim, vraća se samo pola doprinosa, odnosno onaj dio koji je teretio plaću radnika, ali ne i dio koji je teretio poslodavca. Takvim pristupom reformi izbjegli su se otpori osiguranika, poslodavaca, sindikata i drugih socijalnih struktura. Očuvalo se povjerenje u mirovinski sustav, socijalnu politiku i državu. Posebno treba naglasiti da uz njemačko obvezno zakonsko mirovinsko osiguranje (odgovara hrvatskomu I. stupu) ondje postoje drugi i treći mirovinski stup, ali su oni dobrovoljni. Načelo dobrovoljnosti dalo je slobodu zaposlenicima kao građanima da sami odlučuju prema svojim primanjima hoće li ili ne će pristupiti tomu osiguranju. Osim toga, bilo je zakonski propisano da stopa doprinosa za mirovinsko osiguranje u II. stupu ne smije iznositi više od 3 % (u Hrvatskoj je to osiguranje obvezno, a stopa doprinosa je 5 %, s tim da se predlaže povećanje na 10 %, a vjerojatno i više).
Valja upozoriti i na potrebu usporedbe veličine država glede broja stanovnika i broja mirovinskih zavoda. Njemačka ima oko 80 milijuna stanovnika i 18 pokrajinskih zavoda, a Hrvatska ima oko 4 milijuna stanovnika i središnju službu, 5 područnih služba, 15 područnih ureda i 91 ispostavu. Zanimljiva bi bila i usporedba broja zaposlenih u objema državama, a posebice odnos broja zaposlenih prema broju osiguranika i umirovljenika.
O ostalim razlikama i usporedbama, posebice o osnovicama na koje se plaćaju obvezni mirovinski doprinosi, napose s aspekta prijedloga povećanja obvezne osnovice za plaćanje doprinosa malih i srednjih poslodavaca u Hrvatskoj, pisat ćemo u nastavku.
