Postoji razlika između dviju vrsta ugovora o uzdržavanju, jedan je o doživotnom, a drugi je o dosmrtnom. Svaki je ugovor s različitim pravnim posljedicama iako imaju istu svrhu, a to je uzdržavanje.
Ugovor o doživotnom uzdržavanju poseban je ugovor (čl. 579. do 585. Zakona o obveznim odnosima) kojim se jedan ugovornik obvezuje uzdržavati doživotno drugoga ugovornika. Uzdržavani izjavljuje da uzdržavatelju prenosi u vlasništvo svoju imovinu ili samo njezin dio (najčešće stan ili kuću) tek u času svoje smrti. Dakle, u slučaju takvoga ugovora predaja imovine uzdržavatelju odgođena je do smrti primatelja uzdržavanja.
Imovina koja se daje tim ugovorom osim nekretnine mogu biti pokretne stvari i prava. Ako je riječ o pokretnim stvarima i pravima, oni moraju biti točno i određeno navedeni ili barem odredivi. Ako je riječ o nepokretnim stvarima, podrazumijevaju se i pokretne stvari koje služe za upotrebu i iskorištavanje nepokretnih stvari, kao što su npr. poljoprivredne sprave, strojevi, alat i stoka.
Ugovor mora biti u pisanom obliku, ovjeren kod suda ili sastavljen u obliku javnobilježničkoga akta i potvrđen po javnom bilježniku. Budući da je ugovor o doživotnom uzdržavanju dvostrani pravni posao, može se raskinuti i nakon što je počelo njegovo izvršavanje, i to ili sporazumno ili voljom samo jedne strane ako postoje opravdani razlozi.
Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju (čl. 586. do 589. Zakona o obveznim odnosima) uzdržavana osoba ovlašćuje uzdržavatelja da se na temelju takvoga ugovora može odmah uknjižiti kao vlasnik imovine (zemlja, stan, kuća) te nakon toga tu imovinu prodati ili na drugi način otuđiti.
Unatoč toj mogućnosti prodaje nekretnine, uzdržavani se može donekle osigurati tako da se u ugovor o dosmrtnom uzdržavanju ugovori na nekretnini upis stvarnoga tereta uzdržavanja u korist uzdržavanoga, npr. pravo stanovanja uzdržavanoga do smrti, tzv. »osobna služnost stanovanja u korist primatelja uzdržavanja« (čl. 587. Zakona o obveznim odnosima).
Ugovor o doživotnom uzdržavanju može se raskinuti ili međusobnim sporazumom obiju ugovornih stranaka ili jednostranom voljom samo jedne stranke. Sporazumni raskid ugovora može se predlagati kada su međusobni odnosi toliko poremećeni da je zajednički život postao nepodnošljiv. Isto tako može se tražiti jednostrani raskid ugovora ako davatelj uzdržavanja ne izvršava svoje obveze. Osim navedenoga, na mogućnost raskida ugovora mogu utjecati i promijenjene prilike, koje utječu na ispunjavanje obveza ili znatno otežavaju ispunjavanje obveze uzdržavanja ili u slučajevima kada na strani uzdržavanoga prestane potreba primanja uzdržavanja (obogati se, dobije na lutriji ili naslijedi). U tim slučajevima sud odlučuje o raskidu ugovora.
Što ako davatelj uzdržavanja umre prije primatelja uzdržavanja? U slučaju smrti davatelja uzdržavanja ugovor se ne raskida jer njegove obveze prelaze na njegova bračnoga druga i njegove potomke koji su pozvani na nasljedstvo, ako oni na to pristanu. Ako ne pristanu na produženje ugovora o doživotnom uzdržavanju, ugovor prestaje.
U slučajevima kada ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju nije kao posebno pravo ugovorena tzv. osobna služnost stanovanja u korist primatelja uzdržavanoga, a obveznik davanja uzdržavanja proda nekretninu, primatelj uzdržavanja izložen je opasnosti da postane beskućnik. Da bi se izbjegle takve situacije, preporučuje se u ugovore o dosmrtnom uzdržavanju uvijek staviti odredbu kojom se osigurava pravo doživotnoga stanovanja u nekretnini. Tako će biti otežana prodaja nekretnine trećim osobama.
Međutim, neovisno o okolnosti je li obveznik davanja uzdržavanja prenio nekretninu na sebe i dalje ju prodao, primatelj uzdržavanja može uvijek tražiti raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju ako obveznik uzdržavanja ne izvršava svoju obvezu davanja uzdržavanja na način kako je ugovoreno ugovorom. O tome odlučuje sud.
U uređenom pravnom sustavu, a takav bi trebao biti i u Hrvatskoj, ugovorne se obveze trebaju izvršavati, što znači da nepošten obveznik davanja uzdržavanja prema ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju ni u kojem slučaju ne bi mogao izbjeći svoju obvezu uzdržavanja makar i prodao nekretninu. Činjenica otuđenja nekretnine ili druge imovine ne oslobađa obveznika ugovorenoga davanja uzdržavanja.
Sudovi bi trebali presudama utvrđivati takve obveze prema uzdržavanima uz prijetnje ovrha na imovini i prihodima obveznika davanja uzdržavanja, kao i njihovih nasljednika, na sličan način kao što se presuđuje u korist banaka kada dužnici ne ispunjavaju svoje obveze vraćanja kredita.
O tim mogućnostima trebalo bi više i bolje informirati stariju populaciju, kako bi se zaštitili ljudi u potrebi uzdržavanja, a ne samo lamentiralo nad njihovom ugroženošću.
