Hrvatska je prošla svoje najburnije razdoblje stvaranja, koje je, osim »tranzicijom«, praćeno i posebnim otežavajućim okolnostima u kojima se morala i oružjem boriti za svoj opstanak, za razliku od ostalih zemalja bivšega socijalističkoga bloka. Danas je važno da se u ostvarenju hrvatske državne suverenosti ne izgubi osjećaj za pravdu, poštenje i čast.
Važnu ulogu u tome imaju oni koji izgrađuju pravni sustav i donose propise kojima se uređuju međusobni odnosi između građana, ali i između građana i tijela vlasti. Kod toga je važno da građanin kao pojedinac ne osjeća strah od vlasti niti živi u stalnom iščekivanju neugodnih iznenađenja. Zato je potrebno podsjetiti na dužnost uvažavanja u svim zakonima potrebe socijalne pravednosti, pravednosti plaća te opasnosti od prevelikoga isticanja kulta države na štetu građana.
Treba u svemu težiti »više biti«, a ne »više imati«. Svaki nepravedni propis (zakon, pravilnik, kolektivni ugovor i sl.), nametnut voljom političkoga pobjednika, nosi opasnost socijalnih nemira i nasilja.
Povijest uči da su se nakon nepravedno sklopljenoga mira pojavljivali fašizam, boljševizam i nacionalsocijalizam, koji su svi donijeli i ostavili sjećanja na zlo i nepravde. Svi su oni kao totalitarizmi bili otuđeni od naroda te su pretjerano isticali kult države, odnosno zanemarivali čuvati dostojanstvo čovjeka kao pojedinca i kao člana društva i ljudske zajednice u širem smislu te ignorirali solidarnost.
Ako se napušta opću solidarnost koja je uvijek bila pokretač u rješavanju velikih i teških problema i tako bila vezana uz pojam razvitka, stvara se opasnost nemira. Danas se pretjerano naglašava samo potrošački mentalitet i težnja »više imati«. To ugrožava običnoga »maloga čovjeka«, plaši ga i čini nesigurnim, pa on postaje neotporan prema raznim ideologijama i utopijama. Danas su to nepravde oko plaća visokoobrazovanih (sudci, liječnici) u odnosu na niže obrazovane u zdravstvu i sudstvu (medicinske sestre, tehničari, pisari, evidentičari, čistačice).
Sve su to razlozi koji trebaju upozoravati dužnosnike vlasti, ali i poticati na donošenje zakona i drugih propisa koji potiču izgrađivanje društvenih i pravnih odnosa u kojima će se uvažavati dostojanstvo i čast svakoga pojedinca i svake skupine, neovisno o društvenoj važnosti i stupnju naobrazbe. U protivnom se ide u pravcu stvaranja staleškoga društva i podjela, a to je povijest.
Najavljuju se mnoge novosti koje bi trebale pridonositi obećanim promjenama u cilju usavršavanja i poboljšavanja socijalnoga i pravnoga sustava. Treba se nadati, ali i tražiti da se donose pravedni zakoni u skladu s općim humanističkim načelima naprednoga civiliziranoga svijeta. Zakoni trebaju imati što manje iznimaka i što manje povlastica, koje su poslije u provedbi uzrok uspoređivanja zbog nejednakosti i nepravda. Zato se ne bi smjelo dopuštati da se donose zakoni »za sebe a protiv drugih«.
Prvi primjer takva donošenja »zakona za sebe« bili su zastupnici prvoga saziva Sabora kada su donijeli poseban »zakon za sebe«, odnosno za svoje mirovine. Svojim građanima, koji su ih izabrali, nisu ostavili ni mrvice, ali su dali obećanja da će izgraditi novi pravedniji mirovinski sustav koji će biti bolji za građane. To se nije ostvarilo. Naknadno se to pod pritiscima nezadovoljstva ipak ispravilo pa danas zastupnici dijele mirovinsku sudbinu građana, no s bitnom razlikom u visinama plaća.
Pod opasnostima od uvođenja novih povlastica ne misli se na povlastice koje pripadaju osobama s invaliditetom, posebice djeci, ili osobama s invaliditetom iz Domovinskoga rata, samohranim roditeljima ili obiteljima s mnogo djece i hrvatskim braniteljima Domovinskoga rata. Doista je potrebno uvoditi i priznavati posebna prava za te skupine, ali takva koja ne mogu iskorištavati oni koji na to nemaju pravo. Tako su poznate zlorabe korištenja automobila za osobe s invaliditetom i prognanike, ili davanje dionica, koje su neki poslije, prisiljeni životnim okolnostima, prodavali u bescjenje umjesto da imaju osigurana trajnija primanja od države, kojih se ne mogu odricati u trenutcima rezignacije ili psihičke slabosti.
Područje socijalnih prava, koje obuhvaća ne samo socijalnu skrb nego i radne odnose, pravo na štrajk, mirovinsko-invalidska prava, zdravstvena prava, doplatke na djecu i sl., važno je jer njime država dokazuje da je utemeljena na socijalnoj pravdi, a ne da je samo pravna država – jer zakoni i drugi propisi mogu biti nepravedni.
