U župi sv. pape Ivana Pavla II. u Jelkovcu na istočnom dijelu Zagreba diplomirani matematičar Nikola Krušelj jedan je od najistaknutijih vjernika laika. Pastoralni je vijećnik i voditelj čitača. Zauzeto i bogato djeluje u župnoj zajednici kojoj pripada, uz punu potporu svoje supruge. Kao obitelj s dvoje male djece potpuno su se posvetili životu u vjeri koju rado svjedoče, kao i svoju preobrazbu iz tradicionalnih u praktične vjernike.
Nikola je rođen 3. kolovoza 1984. u Čakovcu. Majka mu je Đurđica, djevojački Rođak, iz Preloga, umirovljena farmaceutska tehničarka, a otac mu je Anđelko Krušelj iz Cirkovljana, umirovljeni vozač. Oboje su Međimurci, upoznali su se na rodnoj grudi, oboje su iz općine i župe Prelog. I vjenčali su se u Prelogu u župi sv. Jakoba. Skrasili su se najprije u stanu u Prelogu pa nakon nekoliko godina u Cirkovljanu u kući Anđelkove mame koja se bila odselila. Obitelj Krušelj i dalje je u tom prostoru, žive svoje umirovljeničke dane. Četiri godine prije Nikole dobili su sina Antonija, elektrotehničara po struci. Zaposlen je u privatnom poduzeću koje se bavi PVC stolarijom. Oženjen je, otac je dvoje djece, žive s roditeljima Krušelj u Cirkovljanu.
»Antonio i ja odrasli smo uz dobre roditelje«, pripovijeda Nikola. »Mama je bila dobra domaćica, od kuhanja preko uzgoja cvijeća do vrta, pedantna, temeljita, sve je moralo štimati. U vrtu je uzgajala domaće proizvode, bila je prava majstorica. Obiteljski je tip žene, voli znati o svemu, nije za prevelika društva. Bila je stroga kao odgojiteljica, brižno je vodila računa o našoj školi. Uvijek je bila u nekom poslu i sa željom da sve obavi na vrijeme. Tata je drugačiji od mame. Stalno je putovao, puno je bio u kamionu, često ga nije bilo doma. Društveni je tip, nasmijan, posvećivao se prijateljima i neobveznim stvarima. Naš je odgoj više prepuštao mami. Njih su se dvoje dobro slagali. Kao i u većini brakova bilo je uspona i padova, ali su nam dobar bračni primjer i uzorni roditelji. U vjeri su nas odgajali tradicionalno, sve sam sakramente primio redovito, na misu smo išli, ne nužno redovito. U našoj su se obitelji svečano slavili najveći blagdani, postilo se na zapovijedane dane, prenesene su mi osnovne molitve i najosnovnije istine, gledali su se vjerski filmovi. Ali mi je nedostajala redovitost nedjeljnih misa i nije bilo svakodnevnoga pravoga življenja vjere i dubljega ulaska u nju, sve je ostalo površinski i nedorečeno.«
»Antun Hoblaj župnik je koji me krstio, pričestio, držao nam vjeronauk u školi, pripremio me za krizmu, vjenčao me, i danas je župnik u Prelogu. Bio je jako temeljit, jako se davao, za župu je uvijek želio sve najbolje. Kao vjeroučitelj nam je privlačno objašnjavao dogme, temelje vjere, približavao nam vjerske istine, volio razgovarati s vjeroučenicima. Od Cirkovljana do Preloga dva su kilometra pa mi nije bilo teško putovati. Bilo nas je mnogo djece, veliko društvo, igrali smo se na otvorenom, slavili rođendane, u Cirkovljanu pamtim samo lijepe trenutke. Bili smo povezani s bakama i djedom. S njima smo provodili ferije, družili se s bratićima i sestričnama, bilo nam je lijepo. Prva sam četiri razreda polazio u područnoj školi u Cirkovljanu, a sljedeća četiri u Prelogu. Učitelj Ivica Mlinarić bio je iznimna osoba, jako se bavio nama, spustio bi se na našu razinu, vodio nas u prirodu, na razgledavanje. Do Preloga sam u višim razredima putovao biciklom. A u osmom su nam razredu uveli bus. Putovali smo po snijegu, bez biciklističkih staza. U Prelogu sam stekao nova prijateljstva, profesori su bili jako kvalitetni, posebno učiteljica matematike Ivanka Hošnjak koja mi je usadila ljubav za taj predmet. Smatram je najboljom učiteljicom koju sam ikada upoznao. Tijekom cijele sam škole išao na natjecanja iz matematike.«
»Uz školu sam dodatno igrao nogomet, i to najdulje u NK ‘Naprijed’ iz Cirkovljana. Igrao sam na svim pozicijama i sve mi je dobro išlo. Najviše sam ipak bio napadač. Treninge smo imali dva do tri puta tjedno i jedanput tjedno utakmicu. Tako je to bilo cijelu osnovnu i srednju školu i dio moga studijskoga vremena. Samo što sam za vrijeme fakulteta igrao u ČSK ‘Čehovec’, a to je selo s druge strane Preloga. Uz studij je sve postalo teže. Danas igram rekreativno. Navijač sam Dinama i pratim nogomet, posebno europske utakmice Dinama i našu reprezentaciju. Za srednju sam školu izabrao gimnaziju u Čakovcu, prirodoslovno-matematički smjer. Do vlaka sam u Donjem Kraljevcu 15 do 20 minuta putovao biciklom, a onda sam sjedao na vlak do Čakovca. Ne samo ja, svi mi koji smo se školovali u Čakovcu. Svako sam se jutro zato budio prije šest, i vozio sam bicikl i po kiši i po snijegu. Nazad isto. Tu i tamo su nas prevezli odrasli. Bilo je naporno. Po povratku doma trebalo je puno učiti. Potpuno sam se posvetio prirodnim predmetima, a matematika mi je i dalje bila najdraža. Išao sam na natjecanja i bio jako uspješan. Išao sam i na fakultativnu nastavu matematike.«
»U srednjoj sam išao na vjeronauk u školi, ali sam se po pitanju vjere pogubio. Okolina, prijatelji, krize, mladost-ludost, i prošao sam kao i većina mladih nakon krizme. Nažalost. Iako sam i tada, kao i ranije, rado razgovarao o vjeri. Postavljao sam si pitanja, ali nisam dolazio do odgovora. Ali u to se vrijeme previše nisam ni trudio. Okolina je bila na istoj razini kao i ja, vjerski zapuštena. Kasnije sam zato vjeru čvrsto prigrlio jer sam znao kako je isprazno živjeti bez dubokoga povjerenja u Boga i njegovu ljubav. Kad sam počeo tražiti istinu i konačno dopro do nje, shvatio sam da se sve događalo s razlogom jer inače možda nikada ne bih shvatio koliko me Bog ljubi. Zapravo je istina, kako veli sv. Augustin, pronašla mene, a ja sam joj samo u jednom trenutku svim svojim bićem odlučio otvoriti vrata. Tijekom srednje sam škole imao najboljega prijatelja Nevena Vargu iz Čakovca. S njim sam se poslije dva puta pokumio, dobri smo si i danas.«
»Maturirao sam 2003. i upisao Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu, matematički odjel. Diplomirao sam 2010. i postao diplomirani inženjer financijske i poslovne matematike. Studij je bio težak. Učio sam danonoćno i mnogo naučio. U Zagrebu sam cijelo vrijeme bio podstanar, tek sam kratko stanovao u domu. Početci su mi bili jako teški, ali sam se morao naviknuti. Od ranije sam dvije godine imao curu u Prelogu pa mi se bilo teško odvojiti i od nje i od obitelji. Još sam se odjednom morao brinuti potpuno sam o sebi. Ali na kraju mi je to dobro došlo. Očvrsnuo sam i dosta naučio. Moja tadašnja djevojka danas mi je žena, ljubav je izdržala udaljenost. Društveni život u Zagrebu baš mi i nije bio nešto. Ili sam učio ili sam se s nekim individualno družio. Nakon dvije godine i ona je došla u Zagreb na studij germanistike na Filozofskom fakultetu. Supruga je Tea, djevojački Božek, iz Preloga je. Rođena je 1986. godine. Završila je studij germanistike i švedskoga jezika i kulture, prevoditeljski smjer. Radi u osnovnoj školi u Jelkovcu, predaje njemački. Oboje smo na Učiteljskom fakultetu položili pedagoške predmete da možemo predavati u školi. Vjenčali smo se u Prelogu 2014. Malo smo bili kod roditelja, a onda pola godine u podstanarima u Sesvetama. Zatim smo otišli u najam stana u Jelkovcu u vlasništvu grada. Dobili smo dvoje djece. Ivan je rođen 2015. Ide u vrtić. Jako ga zanimaju auti, kamioni, bageri. Radoznao je, znatiželjan dječak. Dobar je, osjećajan, voli pažnju i igru. Tereziju smo dobili 2018. Čuvamo ju supruga i ja uz pomoć obitelji. Živa je, voli pažnju, sve bi dotaknula, ne boji se ničega. Divno nam je s našom divnom djecom. Rado odemo s njima u Međimurje, ali koristimo se i blagodatima Zagreba.
Dobro sam se oženio. Supruga je divna, voli se dati za obitelj, posvećuje se, puna je malih znakova pažnje tijekom dana, ulaže u djecu, jako se bavi njima. Intuitivna je, socijalno inteligentna. Ona ‘skuži’ u minuti ono što meni treba dva mjeseca da ‘pokopčam’. Odlično procjenjuje. Vesela je i raspoložena, nasmijana, požrtvovna. Lijepo mi je u braku s njom, obiteljski sam ostvaren.«
»Nakon diplome zaposlio sam se u osnovnoj školi Prečko. Bio sam učitelj matematike na određenom s nepunom satnicom. I tako godinu i pol dana. A onda sam došao u osnovnu školu u Jelkovec na neodređeno i na punu satnicu. Puno sam prijateljstava sklopio u zbornici. Odnosi su bili super. Pronašao sam se u razredu, ali ne i u papirologiji. Zbog želje za novim izazovima odlučio sam promijeniti posao. U kolovozu ove godine dao sam otkaz i otvorio obrt ‘Robokacija’. Bavim se podukom djece kroz razvoj pametnih tehnologija, kreativnom elektronikom, programiranjem i robotikom. To se danas zove STEM područje. Podučavam djecu od 3. do 8. razreda. U školama iznajmljujem prostor, oglašavam se i držim radionice. Djelujem na području Sesveta. U većini sesvetskih škola imam po skupinu, dvije djece. Trenutačno ih je 70-ak. U grupi bude pet do 12 učenika. Više je nas povezanih obrtnika za STEM područje. Ravnatelji nas prihvaćaju. Platimo im najamninu za prostor, a sadržaj koji obavljamo prikladan je školi. Riječ je o nadogradnji na osnovnoškolsko gradivo. Zadovoljan sam tim novim izazovom. Nisam pogriješio što sam napustio školu. Sreća je što u obrtu nema previše papirologije.«
»Sve te moje obiteljske i poslovne izazove nosi moja vjera. Iz tradicionalnoga sam se vjernika obratio u praktičnoga sredinom studija. Sadašnja supruga također je bila tradicionalna vjernica. Ipak je bila prisutnija od mene, čitala je na misi, ali nije imala puninu vjere. I onda ne znam što se dogodilo, Bog zna. Bilo je težih situacija na faksu, uspona i padova u odnosu s djevojkom u međusobnom shvaćanju, do kriznih situacija s prijateljima. I još više drugih sitnijih situacija koje su se množile. Najviše od svega želio sam dobiti odgovore na moja pitanja o vjeri. Jer su mi racionalni odgovori sve manje prolazili. Ključni razlog moga obraćenja bilo je duboko traženje istine. Odlučio sam ići na misu svake nedjelje, ispovjediti se, pomagati potrebitima. Plodovi su se brzo vidjeli. Sve što je prije bilo problematično postalo mi je manje problematično, stvari su se posložile. Znao sam razlučiti što napraviti kod nekih odluka, a prije mi je to bilo teško. Krenuo sam na Knežiju, k salezijancima, u župu Marije Pomoćnice. Prvi put sam doživio velik broj mladih na istom mjestu, bend na misi, sve me to privuklo. Često sam i u tjednu dolazio na misu, nekad i svaki dan. Nedjelja mi je bila obvezna. Redovito sam se ispovijedao. I Tea je istodobno intenzivirala svoju vjeru. Kao da smo vukli jedno drugo. U to joj je vrijeme obolio otac, na kraju je umro. U cijelom smo tom procesu mnogo razgovarali, mnogo molili. Krenuli smo na duhovne obnove fra Zvjezdanu Liniću, na karizmatske susrete.«
»Mnogo nam je značio susret s papom Benediktom u Zagrebu. Osobno mi je u tom vremenu na Knežiji jako mnogo značio salezijanac don Ivan Šibalić. Njegove su propovijedi bile sjajne, stav beskompromisan, snažno se posvećivao mladima. On nas je zvao na duhovno putovanje u Torino i u rodno mjesto don Bosca. A s njim smo išli i u ljetni kamp mladih u Postire. Kasnije, kad smo se zaposlili, išli smo u Svetu Mati Slobode k don Damiru Stojiću. I on nas je oduševio i produbio u vjeri. Skroz. Do tada mnoge stvari nismo shvaćali. Počeo sam intenzivno čitati Sveto pismo. Shvatio sam dubinu Božje riječi i prepoznao kako je to djelovalo u mojem životu. Pokušavao sam drugima prenositi što sam doživljavao. I roditelji i brat prihvaćali su moje oduševljenje. Gledao sam vjeronauke don Damira Stojića na internetu. Oduševio sam se za teologiju tijela. Nikada ranije nisam na taj način gledao na spolnost, na ljudsko tijelo. Nisam znao koliko je tijelo sveto. Tea i ja smo prije vjenčanja išli don Damiru na životnu ispovijed. Zajedno smo više puta molili pred bolnicom u kampanji ’40 dana za život’. Rado smo odlazili u Palmu na mise za mlade koje je vodio o. Ike Mandurić. U sjećanju nam je posebno ostalo zaručničko hodočašće u Lurd na koje nas je vodio vlč. Odilon Singbo, kao i bračno hodočašće, koje smo na dar dobili od kume, a gdje smo se sreli s papom Franjom, što nam je bio poseban životni trenutak.«
»Tea je, kao posebno brižna žena, posebno osjetljiva na siromašne ljude. Zato je išla sestrama Majke Terezije pomagati pripremati obroke. Ona se najviše pronalazi u služenju drugima, a ja volim druženja, proslave, privlači me karizmatski pokret u Crkvi. Pa sam išao fra Smiljanu Kožulu u Siget, fra Ivi Paviću u Šurkovac. A kad su nam došla djeca, Tea i ja smo morali zaživjeti redovit vjernički život. Skrasili smo se u Jelkovcu u župi sv. Ivana Pavla II. Krenuli smo na mise. Želio sam biti čitač, a župnik Josip Horvat ponudio mi je da budem voditelj čitača. Prihvatio sam pa čitače vodim i danas. Ima nas 26. Okupljamo se jedanput mjesečno, razmatramo, pripremimo sažetak čitanja. Dva smo puta dosad organizirali korizmeno biblijsko bdjenje, čitamo Bibliju od korica do korica. Lani nam je nakana bila za bržu izgradnju naše župne crkve. Godinu sam dana i pastoralni vijećnik. Okupljamo se više puta godišnje. Sastanci su nam dobri i dugi, ali nam je i provedba dobra. Imamo planove, događanja, organizaciju, prihvaćanje odgovornosti. Župnik Horvat sličan je mojemu preloškomu župniku Hoblaju, vedar je, pristupačan, voli ljude i šalu. U vjerskim i crkvenim okvirima njemu treba sve štimati, župa intenzivno živi, premda djelujemo u privremenom prostoru crkve, u atomskom skloništu. Skučeno nam je, ograničeno, ali nam je pri srcu. Svejedno imamo mnogo aktivnosti, ljudi dolaze. U župi sam se dvaput osobno susreo s kardinalom Josipom Bozanićem.«
»Nedavno je župnik slavio 30. obljetnicu svoga svećeništva. Mene je zamolio da budem čitač u međimurskoj narodnoj nošnji. Inače smo župnik i ja rijetki Međimurci u Jelkovcu. Zajedništvo mi je ključ suradnje s drugim župljanima. U župi smo upoznali mnogo divnih ljudi, a i okružili smo se prijateljima koji su duboko u vjeri. Vjera mi danas znači sve. Bog mi je na prvom mjestu, kao i supruzi, zatim je obitelj. Kad smo u krizi, problemima ili kad smo u ‘supersituacijama’, pokušavamo se ponašati prema Božjoj volji. A svetci kojima se posebno obraćamo u svim našim potrebama su bl. Alojzije Stepinac, sv. Ivan Pavao II., sv. Majka Terezija, sv. Ivan don Bosco, otac Pio, sv. Leopold Mandić. Kao obitelj pomažemo udruzi ‘Betlehem’ o. Marka Glogovića. Rado slušamo HKR, bend ‘Božja pobjeda’, gledamo Laudato TV, čitamo Bitno.net. Nastojimo i u medijskom smislu korisno trošiti svoje vrijeme. Rado molimo krunicu, dat ćemo sve da tako i ostane.«
