Obično se razdoblje Rimskoga Carstva uzima kao simbol progona Kristovih vjernika. S razlogom dakako. Drevni su mučenici, među kojima su i apostolski prvaci, žrtvom vlastitoga života svim budućim naraštajima posvjedočili korjenitost nasljedovanja Krista. Time su odredili važnu dimenziju kršćanskoga življenja, koja ne prestaje važiti niti u dobrim vremenima. Otci kršćanskoga redovništva vodili su se, primjerice, idealom mučeništva.
U dvotisućljetnoj povijesti kršćanstva bilo je, na različitim područjima i u različitim okolnostima, uvijek novih valova progona, a komunizam kao svjetski fenomen pokazao je da je, barem u kvantitativnom smislu, moguće postaviti nove neslavne rekorde. Četvrt stoljeća od pada komunizma kao svjetskoga fenomena progoni kršćana ponovno su postali pojava pred kojom više nije moguće zatvarati oči. U više je navrata na to upozorio i papa Franjo izjavom da su kršćani danas progonjeni »više nego u prvim stoljećima«.
Progonima kršćana na svjetskoj razini bavi se natkonfesionalna organizacija »Open Doors« (Otvorena vrata). Godine 2016. objavila je svoju Svjetsku promatračku listu (World Watch List), koja je obuhvatila razdoblje od studenoga 2014. do listopada 2015. godine. Prvo što upada u oči jest porast nasilja prema kršćanima. Prema podatcima spomenute organizacije u navedenom je razdoblju zbog svoje vjere ubijeno 7100 kršćana. U prethodnom godišnjem razdoblju ubijene su 4344 osobe. Porast je još veći kad je riječ o broju srušenih crkava, 2400 u 2015. godini prema 1062 u 2014.
Organizacija kaže da su u svjetskim razmjerima progoni kršćana, izraženi u brojkama, porasli za 2,6 posto u godinu dana. Nema nikakve sumnje da su kršćani daleko najviše progonjeni od svih vjerskih skupina. Općenito se u javnosti često spominje podatak da je progonima (ovdje se govori o progonima u pravom smislu te riječi, ne o netoleranciji ili o diskriminaciji kao institucionaliziranom obliku netolerancije) zahvaćeno više od 100 milijuna kršćana. Organizacija je u svojem izvještaju utvrdila i ono čega su svi danas više-manje svjesni, naime da je prvi generator progona danas islamski ekstremizam.
Slični izvještaj, koji se međutim ne bavi samo kršćanima, nego općenito zatiranjima vjerske slobode kao temeljnoga ljudskoga prava, izradila je katolička organizacija »Crkva u nevolji«. Dokument pod naslovom »Izvještaj o vjerskoj slobodi 2016.« nedavno je predstavljen i u Europskom parlamentu, a odnosi se na 2015. godinu. Izvještaj ruši predodžbu prema kojoj su za progone ponajprije odgovorni režimi. U 12 od 23 zemlje koje imaju najgore rezultate za progone su odgovorne ekstremističke i militantne skupine. Ponekad te skupine funkcioniraju kao svojevrsni nadzornici nad revnošću (u pravilu islamske) države, a ponekad potkopavaju aktualnu vlast, kao što je slučaj s nebrojenim napadima islamističke sekte Boko Haram u Nigeriji koji su najčešće usmjereni protiv kršćana, ili s nedavnim krvavim napadom na koptsku crkvu u Kairu u kojemu je poginulo najmanje 27 vjernika.
Kao nadzor nad revnošću države – osim već svjetski poznatoga pakistanskoga slučaja neviđenoga pritiska na pravosudni sustav kako bi kršćanka Asija Bibi bila pošto-poto smaknuta zbog navodne blasfemije, prema protublasfemijskim zakonskim odredbama – mogu se promatrati događaji vezani uz sudbinu Basukija Zjahaje Purname, prvoga kršćanskoga guvernera Jakarte u Indoneziji u posljednjih 50 godina. Purnama je uspješno obnašao tu dužnost od 2014. godine te se kandidirao za sljedeći mandat. Ankete su mu davale prednost pred suparnicima.
No u jednom je istupu pozvao glasače da se ne daju zavarati tumačenjima onih koji kažu, pozivajući se na odgovarajući redak iz Kurana, da nemusliman ne može upravljati muslimanima. Uslijedili su masovni prosvjedi, a Purnama je završio u zatvoru i čeka suđenje za blasfemiju. Bude li osuđen, čeka ga pet godina robije. Iz Sirije su indonežanski dragovoljci koji se bore na strani Fronte al-Nursa (nedavno je promijenila ime) poručili: »Osudite ga ili ćemo to mi učiniti metcima.«
Izvještaj »Crkve u nevolji« napominje da je islamistički radikalizam u posljednjih nekoliko godina (sa stupanjem Islamske države na scenu) primio novi, do sada neviđen oblik. Tu pojavu izvještaj naziva »hiperekstremizmom«, a njegova su obilježja sljedeća: »ekstremistička vjera te radikalni pravni sustav i sustav vladanja; sustavni pokušaji uništenja ili izgona svih skupina koje nisu u skladu s pogledima ekstremista, pa i pripadnika iste religije; okrutno postupanje sa žrtvama (razapinjanja, spaljivanja živih ljudi, silovanja, iskorištavanje žena kao seksualnoga roblja i slično – nap. Da. G.); uporaba najsuvremenijih društvenih medija, posebno za regrutiranje pristaša te za zastrašivanje protivnika prikazivanjem ekstremnoga nasilja; globalno djelovanje, zahvaljujući povezivanju ekstremnih skupina i snažnoj mreži podrške.«
Glede posljednjega, napad na vjernike na nedjeljnoj misi u crkvi u Saint Etienneu du Rouvray u srpnju ove godine, pri čemu je ubijen njihov svećenik Jacques Hamel, sugerira da svaka kršćanska zajednica može biti potencijalni cilj napada. Tom zaključku u prilog ide i vijest da je australska policija spriječila planirani teroristički napad na Božić u Melbourneu. Među ciljevima je bila i katedrala sv. Pavla.
Među najteže posljedice takvoga stanja stvari spada egzodus kršćana (dakako, ne samo kršćana) iz zemalja u kojima ekstremizam uspijeva uhvatiti značajnije korijene. Posebno je pogođeno područje subsaharske Afrike, u zemljama (ili dijelovima zemalja) s muslimanskom većinom. U Somaliji, primjerice, kršćana više gotovo i nema, osim pokojega došljaka iz susjednih zemalja. Islamska je milicija Al Šabab uz pomoć međunarodnih snaga potisnuta iz glavnoga grada Mogadišua, ali i dalje kontrolira veći dio teritorija te je svoj utjecaj proširila na okolne zemlje.
Smatra se odgovornom za više terorističkih napada u Keniji. Jedan od najkrvavijih i najokrutnijih dogodio se na Sveučilištu u Garissi u travnju 2015. godine. Napad u kojem je ubijeno više od 140 studenata, razumljivo je, privukao je veliku pozornost. No manje je poznato da su napadači izdvajali i ciljano ubijali studente kršćane. U svakom slučaju Kenija danas spada među zemlje s izraženom migracijom kršćana, koji sve više bježe iz većinski muslimanskih dijelova.
Slučaj Nigerije već je svjetski poznat, a organizacija »Open Doors« spominje još nekoliko zemalja iz toga dijela Afrike. Tako Sudan klasificira kao zemlju gdje su progoni »ekstremni« (stroga ocjena ponajprije zbog bombardiranja kršćanskoga življa u Gorju Nuba, ali i zbog državnoga progona kršćanskih zajednica i vjernika u ostatku zemlje). Progoni u Tanzaniji i Srednjoafričkoj Republici ocijenjeni su kao »umjereni«, a kao »sporadični« su ocijenjeni progoni u Nigeru i Maliju. Takve ocjene dobivaju gotovo sve tradicionalno islamske zemlje na globusu. Tako se na nedavnom predstavljanju spomenutoga izvještaja organizacije »Crkva u nevolji« u Europskom parlamentu moglo čuti (prema Informativnoj katoličkoj agenciji) sljedeće: U Afganistanu je na snazi zabrana konverzije s islama pod prijetnjom ozbiljnih kazna. U Bangladešu je u posljednjih osamnaest mjeseci bilo 48 vjerski motiviranih ubojstava te je porastao broj napada na kršćane, hinduiste i ostale vjerske manjine; u Indoneziji je trenutačno na snazi 147 zakona i mjera koje diskriminiraju vjerske manjine…
Obje spomenute organizacije kao jedine svijetle točke – u smislu da se stanje na institucionalnoj razini popravilo – spominju Egipat (promjena vladajuće garniture) i Katar (izgrađena treća crkva u zemlji). No da bolja institucionalna zaštita ne mora biti jamstvo stvarne sigurnosti vjernika u svakodnevnom životu svjedoči primjer Egipta. Marijana Petir, hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu, iznijela je, u raspravi nakon nedavnoga napada na koptsku katedralu, sljedeće podatke: »U srpnju ove godine koptska obitelj napadnuta je noževima, pri čemu je jedan član obitelji ubijen. U lipnju je koptski svećenik upucan u glavu. U ožujku četvero prevoditelja Biblije mučki su ubijeni u svom uredu. U studenom prošle godine 26-godišnju majku dvoje djece ubio je njezin ujak jer je odlučila prijeći na kršćanstvo. U kolovozu 2015. godine koptskoga vojnika upucali su vojnici. U lipnju 2015. kršćanin je pronađen s dva metka u prsima nakon što je odbio prijeći na islam. U svibnju 2015. koptski kršćanin je otet i ubijen. U travnju 2015. godine dogodila se pucnjava na crkveni autobus. U ožujku 2015. crkva izgrađena u spomen na ubijene koptske kršćane je izrešetana. U veljači 2015. koptski vlasnik trgovine ubijen je u vlastitoj trgovini. U ožujku 2015. pedesetogodišnji koptski kršćanin ubijen je u vlastitom domu.«
Dakako, najveće su progone kršćani doživjeli u Iraku i Siriji. Već su sami sukobi u tim zemljama bili dostatan razlog da mnogi emigriraju, no s IS-ovim osvajanjima velikih područja tih dviju država došlo je do etničkoga čišćenja i kršćana i drugih skupina u razmjerima genocida (što su potvrdile i mnoge međunarodne institucije, među ostalima i Europski parlament u rezoluciji od 4. veljače 2016. godine). Premda je IS izgubio velik dio okupiranih dijelova, promatrači sumnjaju da će se kršćani u većem broju vraćati na područja s kojih su istjerani – a riječ je o zajednicama čija tradicija seže do prvih stoljeća kršćanstva – ako im se ne zajamči sigurnost.
S dovoljno jasnoće, ali i osjećaja za političku korektnost, pojasnio je uzroke progona kršćana, poglavito na Bliskom istoku, u izjavi za talijanski dnevnik »Il Foglio« maronitski patrijarh kardinal Bechara Boutros Rai. U osnovi je naveo dva uzroka. Jedan je u samom islamu. Točno je da su nedavni događaji plod teško shvatljivoga ekstremizma. No postoji nešto dublje. »U podsvijesti muslimana židovstvo je nadopunjeno i zamijenjeno kršćanstvom, a ono je nadopunjeno i zamijenjeno islamom. Zato kršćanin nije prihvaćen kao kršćanin; on je jednostavno čovjek koji mora postati muslimanom, ali to još nije učinio«, rekao je kardinal Rai. Ipak, odgovor na taj problem kardinal ne vidi u potezima zbog kojih bi se muslimani osjećali napadnutima, nego u dijalogu.
Drugi je razlog društvene naravi. Pojasnio je to maronitski patrijarh pomoću izjave koju mu je u jednoj prigodi dao neimenovani visoki šijitski uglednik. »Kršćani su slaba strana naših društava. Kad nastupi kaos, svi njih napadaju.« Kršćani nemaju države, nemaju »zemlje koju bi ustupili u zamjenu za mir«, nemaju moći, nemaju utjecaja, nemaju – ništa. A i cinizmu zapadnih, navodno »kršćanskih« zemalja, malo znače. Tako za kršćane na Bliskom istoku vrijedi: nikomu neprijatelji, a lagane žrtve svima.
Ne treba zaboraviti da još uvijek mnogi kršćani podnose »klasične« progone iza kojih stoje totalitarni režimi koji kršćanstvo smatraju produženom rukom zapadnoga imperijalizma te ili tretiraju vjernike kao »vanjske neprijatelje« ili njihove zajednice, posebno Katoličku Crkvu kao globalno uređenu instituciju, nastoje podvrgnuti svojoj kontroli. Tek za ilustraciju neka bude spomenuto da na popisu organizacije »Open Doors« prvo mjesto po progonu kršćana još uvijek ne zauzima ni jedna muslimanska zemlja, nego Sjeverna Koreja. A na trećem je mjestu Eritreja, afrička zemlja u kojoj je također na vlasti režim s marksističko-socijalističkom ideološkom pozadinom. Politiku prema vjerskim zajednicama u posljednje je vrijeme pooštrila i Kina. Ne treba zaboraviti ni na Indiju u kojoj je – premda slovi kao »najveća svjetska demokracija« – u posljednjih nekoliko godina sve izraženija fundamentalistička opcija koja vidi hinduizam ne samo kao glavni, nego i kao jedini nositelj državotvornosti i kulturnoga identiteta nacije. Procjenjuje se da je u Indiji od 2014. godine progonima bilo izvrgnuto oko sedam tisuća ljudi, među kojima su također brojni kršćani.
