Ime redateljice Nine Kleflin ugledno je, ne samo u hrvatskim kazališnim krugovima. Predstave s njezinim potpisom odavno nose pečat prepoznatljivosti i originalnosti. Krajem prošle godine tako je glasovito djelo »Moje pjesme, moji snovi«, upravo u režiji Nine Kleflin i izvedbi Hrvatskoga narodnoga kazališta u Osijeku, na dodjeli Nagrada hrvatskoga glumišta proglašeno najboljom predstavom u cjelini u kategoriji »opereta/mjuzikl«.
Budući da se predstava odlikuje svevremenskim obiteljskim i drugim vrjednotama, bio je to i više nego dovoljan povod za razgovor sa zagrebačkom redateljicom koja je diplomirala engleski jezik, književnost i fonetiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kao i kazalište i radiofoniju na Akademiji dramskih umjetnosti. Bila je dobitnica glasovitih stipendija američke vlade »Fullbright« i »The American Theatre Grant«. Profesionalno se bavi redateljstvom u Hrvatskoj i inozemstvu, a ističe se njezin rad s Kazalištem slijepih, kao i kazališnom grupom »Histerioni« (Hrvatsko amatersko kazalište) iz Toronta. Posljednjih je godina svojom redateljskom palicom obogatila Međunarodni dječji festival u Šibeniku jer je trilogijom uprizorenih predstava postigla niz zapaženih uspjeha. Redateljica Kleflin rado se, unatoč brojnim obvezama i premijeri predstave »Gaćice« u HNK-u Šibenik, odazvala za Glas Koncila progovoriti o nagrađivanim predstavama, stanju u hrvatskoj kulturi, kazališnoj etici, slobodi izražavanja, kao i odnosu umjetnosti, novih tehnologija i društva u cjelini.
KLEFLIN: Lijepo je dobiti nagradu, svaka je priznanje i zadovoljstvo. Zaista sam ponosna na Nagradu hrvatskoga glumišta, no moram reći da je predstava daleko značajnija za mene od same nagrade. Rad na predstavi, mogućnost da ju napravim, proces koji sam prošla radeći na njoj – oblikovali su i oplemenili moj život, a to ne može ni jedna nagrada. Imala sam priliku raditi veliki klasični mjuzikl, pokrenuti golemu kazališnu mašineriju u svrhu divne teatarske ideje, ideje da se ljubav i dobrota isplate, a to je prilika koja se rijetko pruža. Imala sam izvrsne kreativne suradnike, odličnu glumačku i pjevačku ekipu, čak četrnaestero talentirane, divne djece i veliku nacionalnu kazališnu kuću iza sebe. Nastala je predstava koja je promijenila sve nas, učinila je od nas bolje ljude, a uz to donijela i puno radosti i užitka našoj publici. Zbog toga se osjećam ispunjenom i sretnom. To je najbolji smjer koji moj profesionalni život uopće može imati, kroz takve sam projekte ostvarena i oni su moja istinska nagrada.
KLEFLIN: Svakako vjerujem da te poruke prolaze do publike uvijek, da ih je publika na neki način željna, da ih pije kao eliksir ozdravljenja u teškoj svakodnevici. Priča toga mjuzikla nalikuje na bajku: u njoj plemenitost, vjera, ljubav i odanost odnose pobjedu nad crnilom koje se nadvija nad obitelj i domovinu. U toj priči muž dobije ženu, djeca majku, sredina skromnoga heroja, u toj se priči ljudi mijenjaju nabolje za račun viših ciljeva i plemenitih težnja. I sve je to ispričano jednostavno, ali ne i banalno, lijepo, ali ne i sladunjavo, i kroz zaista prekrasnu glazbu. Ljudi su temeljno spremni čuti pozitivne ideje u kazalištu, publika i dalje u teatru voli dobru i čvrstu priču i emotivnost u interpretaciji. No život je nažalost složena, komplicirana i često tegobna igra, ne štedi nikoga, a mi se u njoj snalazimo kako najbolje možemo. Osobno, lijepo mi je kad je umjetnost tu da nas ohrabri na tom putu, u tome vidim svrhovitost svoga posla.
KLEFLIN: Kazalište je vrlo liberalna sredina, već samim ulaskom u tu struku naučimo se biti tolerantni prema svakoj različitosti i svakomu uvjerenju. Suvremene predstave često upravo naglašavanjem negativnoga, lošega i destruktivnoga žele artikulirati svoja nastojanja da društvo promijene ili ga upozore na svoje ideje. Iako to nije moj način, razumijem ga i poštujem hrabre i umjetnički autentične pristupe. Kada je riječ o umjetnosti, zaista je riječ o bezgraničnom prostoru slobode u kojem se svaki umjetnik vodi samo vlastitim kriterijima. U kazalištu uvijek pozivamo svoju publiku na unutarnje, emotivno putovanje cestom koju smo mi trasirali. Kakav je taj put i kakav je cilj putovanja, naš je odabir, a publika će krenuti ili se okrenuti.
KLEFLIN: Kultura, osobito visoka kultura, sve više gubi svoje mjesto u sveopćoj estradizaciji. To je žalosno, ali to je tako. Mislim da zbog toga ne treba posebno kukati, novo je tehnološko doba, doba površnosti i instantnih užitaka, doba društvenih mreža i posredovanosti tehnikom, kultura ionako gubi bitku. Gdje je prije bio susret, sad je SMS, gdje je prije bio osmijeh, sad je »lajk«, gdje je prije bio stvarni dodir, sad je ekran i zaslon. Tako je, dobrodošli u taj vrli novi svijet, s njim se nosimo kako znamo, osobito mi u maloj Hrvatskoj, s najmanjim proračunom za kulturu od sramotnih pola posto… tu smo i tu nam je i biti.
KLEFLIN: Prednost je da smo još uvijek, bez obzira na drastično smanjena sredstva, ipak zaštićeni državnim dotacijama i još nismo posve prepušteni nemilosrdnoj tržišnoj utakmici. Bez toga bi kultura, za koju su ljudi navikli da je gotovo besplatna, posve izgubila svoje mjesto u utrci s banalnim sadržajima. Ovako, još imamo neku šansu, dobra se predstava ipak dogodi na daskama institucionalnih kuća, orkestri mogu izvesti pokoje ozbiljno djelo, slikari imaju priliku za neku veliku izložbu… Borimo se. Slavina državnih dotacija više ne ispušta mlaz, nego kaplje, ali se na suhom tlu razvijaju otporne biljke.
KLEFLIN: Priča o Šibeniku i Međunarodnom dječjem festivalu istinski je velika, plemenita i važna priča. I posebno mi je drago da sam dio nje. Dječja trilogija koju čine mjuzikli »Buratino«, »Matilda« i »Čarobnjak iz Oza« moja su velika osobna i umjetnička inspiracija. Te su glazbene predstave dio novoga ambicioznoga procvata toga festivala koji ima velik ugled i tradiciju dugu više od pedeset godina. Sve tri predstave nose istu ideju: priču o hrabrom djetetu koje svojom dobrotom mijenja svijet. Sve tri imaju podudarnu glumačku ekipu i predivnu autorsku glazbu koju je napisao Neno Belan. To su pravi novi, autorski hrvatski mjuzikli za cijelu obitelj, ponosna sam što smo ih kao formu postavili i proslavili, pokazali na mnogim pozornicama diljem Hrvatske, pa evo sad i na redovitom repertoaru HNK-a Zagreb.
KLEFLIN: Festival ima dugačku tradiciju, ima svoju zlatnu prošlost, onda kad je Josephine Baker vezivala djeci mašnice na kostime uoči otvaranja i kad je Festival otvarao Peter Ustinov. Danas Festival pokušava vratiti svoju staru slavu. Ali usprkos nedaćama istinski vjerujem da je to moguće. Velika spomenuta mjuziklska trilogija: »Buratino«, »Matilda«, »Čarobnjak iz Oza« – upravo pokušava djelovati na tom tragu. Napravila sam tri glazbene predstave za djecu i cijelu obitelj, velike poetične predstave u kojima ima pedeset i više izvođača, u kojima glume djeca, pjevaju i plešu uz bok profesionalnim glumcima najvišega ranga i estradnim zvijezdama i svi su tu zajedno, svi u službi jednoga cilja. Ispričati priču o hrabrom djetetu koje svojom dobrotom mijenja svijet. Popravlja ga. Kad Matilda u svom songu zapjeva: ‘U dobro ja vjerujem!’, kad kaže stihove: ‘Ja znam da mogu i hoću pobijediti zloću’, nitko u publici ne može suspregnuti ganuće. Takva predstava onda za mene ima sve: poruku u koju osobno vjerujem i jedan viši cilj.
Kad bih mogla birati u što da uložim sljedeće godine svoga života, vrlo bih ih rado, s poslovne strane, uložila u Međunarodni dječji festival. Šibenik je posljednji neotkriveni biser naše obale, grad neopisive ljepote. U svom predivnom kamenom okruženju početkom ljeta ugošćuje djecu i predstave namijenjene samo njima. Tih dva tjedna u lipnju djeca gledaju predstave, pohađaju radionice, cijeli grad živi za Festival. Ali Festival nije samo kazališno događanje, on je misija. On uvodi djecu u čarobni svijet visoke kulture, on promovira svjetonazor, etiku i estetiku. I trebalo bi da što više djece iz cijele Hrvatske dođe na Festival i uživa u njemu. I da što više roditelja prati djecu na tom putu. To je, po mom mišljenju, jedan od rijetkih luksuza koji si možemo dopustiti u maloj i relativno siromašnoj državi kao što je Hrvatska. Možemo raditi visokovrijedne kulturne sadržaje u poetičnom povijesnom okruženju naših dalmatinskih gradova. Šibenik je biser, a Međunarodni dječji festival njegov je neugasli sjaj.
KLEFLIN: Jest. Nažalost jest. Bez novca se ne može ništa, kazalište je skupa igračka, koja počiva na vizualnom, koja zahtijeva plaćeni rad mnogih ljudi, malo što se može bez financiranja. Ne kažem, možemo obući dvoje glumaca u crne majice i staviti ih na praznu scenu i to često može biti i uzbudljivo i zanimljivo, ali ne može biti pravilo. To je prokletstvo i sudbina kazališta: ili mecene ili državna dotacija ili zbogom čaroliji pa natrag, na trg, na ulicu, među pelivane i gutače vatre.
KLEFLIN: Nedostaje. Baš nedostaje. Ali mediji ne mogu dati prostora ozbiljnim intelektualcima koji bi pisali o kazalištu. To bi im ubilo prodaju. Šport, estrada, to je jedino što dobro ide uz politiku, ostalo je tupilo i gnjavaža.
KLEFLIN: »Komediju« je, kao pravo zagrebačko kazalište, uvijek bio i resio glas da je srednjostrujaško, pravo građansko kazalište. I zaista, nikad malograđansko. »Komedija« se vječno borila za kvalitetne predstave namijenjene onima koje kazalište zanima, koji imaju naviku i kulturu odlaženja u kazalište. Tamo sam radila nekoliko za mene posebno značajnih predstava, posebice tu mislim na predstavu »Čisto ludilo« koja je svojevrsni američki teatarski amblem. Predstava je to s tri različita kraja, publika interaktivno može usmjeriti radnju da ide u pravcu koji ona želi. Sa scene se postavljaju pitanja, od publike se očekuje njezino zainteresirano sudjelovanje i vrlo ubrzo sve se pretvara u veselu kolektivnu igru. Tada, kad gledam te hrabrije gledatelje, kako pitaju glumce za motive njihovih akcija, zapravo se divim i volim svoje sugrađane i svoj posao. Tada povjerujem da kazalište još može odvući ljude u dva sata zaborava, u poetičnost i veselje. No kako god, smatram da nam je dano da se bavimo umjetnošću samo zato da potaknemo ono dobro u našim gledateljima. Kad radimo dramu da ih zamislimo, zabrinemo, inspiriramo, kad radimo komediju da ih na pametan način zabavimo, da ih potaknemo da se vesele aktivno, ne pasivno, da ih provociramo i štipamo. »Čisto ludilo« jedna je takva pametna, aktivna predstava. Ona ne šalje pretenciozne poruke. Ona samo poziva na aktivno sudjelovanje u radosti života. Ona kao da gledatelju kaže: »Nemoj ležati na kauču ispred televizora! Nasmij se, kreni!« Može se gledatelj upustiti u kreativnu igru s glumcima na pozornici, osjetiti neko pobratimstvo sa svim ljudima koji vole umjetnost i interesantne priče i sve to samo zato što se dva sata odlučio prepustiti čaroliji. Nije teško biti intelektualno aktivan, a pritom vedar i konstruktivan. Borim se, svakodnevno, da to dokažem i sebi i svojoj publici.
KLEFLIN: Želim sebi osobni rast. Zadovoljstvo. Mir. Imam divnoga sina koji je blagoslov moga života. Novi projekti dolaze. Nastojat ću da budu što bolji. I da ja kroz njih postanem bolja. Željela bih se baviti još više Šibenikom i Festivalom. Voljela bih napraviti još jedan veliki mjuzikl za odrasle. Voljela bih provesti obnovu našega prvoga dječjega mjuzikla »Buratino«. Voljela bih napokon režirati Krležu. Voljela bih naučiti nešto više o tehnologiji, bolje baratati svim modernim čudima, mobitelom, kompjutorom, autonavigacijom, digitalnom pećnicom. Ali je najvjerojatnije da ću i dalje raditi u okvirima onoga što dobro poznajem: čitat ću, pisati za svoj gušt i svakoga dana zahvaljivati Bogu što radim posao koji toliko volim da mirno mogu reći kako ni jedan dan svoga života nisam radila.
