Luka Modrić proglašen je najboljim nogometašem na svijetu. U dvorani u kojoj je održavana svečanost prepunoj »zvijezda« govorio je i na hrvatskom jeziku. Priredbu iz Londona uživo se gledalo u 160 zemalja svijeta, a jedan je nogometaš govorio na hrvatskom pred svim tim legendama u Rojal Festival Hallu, pred svim nogometnim zaljubljenicima širom svijeta.
Luka Modrić pokazao je svima da i nogometaš iz male Hrvatske može biti najbolji u najpopularnijem sportu na svijetu. Pokazao je svima nama da granice ne postoje, samo treba vjerovati i beskrajno se žrtvovati. A njegova žrtva bila je velika. Kako piše Karlo Ledinski, počeo je trenirati nogomet u izbjeglištvu u Zadru, uvijek je prvi dolazio na trening i posljednji odlazio. Njegov jedini cilj bio je uspjeti u nogometu.
I uspio je preko blatnjavih terena u ligi BiH, nije mu bilo ispod časti kaliti se potom u Interu prije konačnoga dolaska u prvu momčad Dinama. Uspio je unatoč tomu što su ga mnogi i podcjenjivali, što su mu govorili da je premalen, žgoljav… a kao kruna sve te žrtve postao je prvi nogometaš koji je u istoj sezoni bio najbolji igrač SP-a, najbolji europski i svjetski igrač. Nitko to nije uspio – sve do Luke Modrića! Zbog svega toga moramo biti ponosni na sve nogometno što je učinio. Zaslužio je čestitke od svih, pa i od Hajduka, koji se ogradio da ne čestita pojedincima i grupi koji nisu vezani uz Hajduk ili grad Split. Moramo mu skinuti kapu, jer najbolji je na svijetu.
Danima se zbog djevojčice Sirijke, zvane Alls Ghazi, jako puno govorilo o migrantima. Naime njezin otac objavio je svima da ju je, dok je bio u Hrvatskoj u trgovini, ostavio s migrantima iz Iraka. Navodno su bili razdvojeni prilikom njegova uhićenja na području Selišta Drežinačkoga. To je verzija koju je ispričao otac koji je bio smješten u hotel »Porin« iz kojega je pobjegao. Policija, kako se navodi u tisku, nije odmah objavila, kako su koordinate koje je objavio Sirijac o lokaciji na kojoj je posljednji put vidio dijete lažne, tj. da se ne radi o Plitvičkom području, nego da one lociraju Gospić, kako piše Jutarnji list. Mediji su navodili da je dijete vjerojatno nestalo na području PU karlovačke. No ministar unutarnjih poslova objavio je u petak 28. rujna da je taj Sirijac registriran i u Crnoj Gori i u Bosni bez kćerke pa je pitanje nije li cijeli slučaj netko konstruirao da bi ocrnio hrvatsku policiju i Hrvatsku. Nakon Sirijčeva bijega iz hotela »Porin« nameće se i pitanje: Što će se vjerojatno još otkriti kao neistina u vezi s tim čovjekom?
Zanimljiva je knjiga Wolfganga Bauera »Preko mora Sirijci bježe u Europu«. Svojevrsnu kalvariju, prožetu tjeskobom, strepnjom i posvemašnjom neizvjesnošću, u jedinstvenoj reportaži opisali su novinari Bauer i Stanislav Krupar, koji su se prerušeni u izbjeglice priključili skupini Sirijaca koji se pokušavaju dokopati zapadne Europe. Zajedno s njima prošli su sve muke kojima su izložene tisuće žena, djece i muškaraca svih dobi i podrijetla koji bježe iz pakla građanskoga rata koji u njihovoj domovini traje već godinama. Bauerova knjiga svjedočanstvo je svega onoga što europski mediji i političari prešućuju.
Citiramo iz knjige: »’Trkom!’ Dere se iza mojih leđa visoki mladić još napola dijete. ‘Trčite!’ Ja počinjem trčati, a puno toga niti razumijem, niti u sumraku dobro vidim, trčim nizbrdo uskim puteljkom, zajedno s drugima, kao jedan u dugoj koloni. Trčim koliko najbrže mogu, gledam u svoja stopala, jednom nagaze zemlju, potom neki kamen, preskačem rupu u tlu, spotičem se, nastavljam juriti dalje. Dere se jedan od dječaka koji su nas upravo istjerali iz minibusa i sada trče uz nas, tukući nas kao goniči stoke da stado održi pravac. Mlati nas štapom po leđima, po nogama. Mene hvata za ruku, poteže naprijed i psuje. Ima nas 59, muškaraca, žena s djecom, čitavih obitelji s naprtnjačama na leđima, kovčezima u ruci, mi trčimo duž dugog tvorničkog zida negdje na rubu jedne od industrijskih zona Aleksandrije u Egiptu. Preda mnom se dižu i spuštaju Hussanova leđa, on ima dvadeset godina, masivan je to dečko, pogled je upro u tlo, dašće, ubrzo i posrće, usporava me, jer više ne može, jer u jednom trenutku ne može dalje, pa ga ja otraga guram svom snagom, sve dok ponovno ne počinje trčati. Goničeva batina udara nas odozgor. Negdje ispred Hussana trinaestogodišnja Bisan plače od straha. Trčeći grli naprtnjaču sa svim svojim lijekovima za dijabetes. ‘Smeće jedno!’ Viče naš gonič. Iza mene je Amar, pedesetogodišnjak, obučen u nadaleko vidljivu jaknu, kupio si ju je posebno za ovaj dan, kći je smatrala da je boja izrazito šik. I on postaje sve sporiji, boli ga koljeno, bole ga leđa, ali kazao je ranije, uspjet će unatoč tome. Mora iz Sirije, kao i većina od njih ovdje, Egipat mu je tek prolazna stanica. Zid sad odjednom zakreće ulijevo i mi odjednom vidimo more, ni pedeset metara od nas, ono čemu smo se nadali, ono čega smo se bojali već danima. More. Ukazuje nam se zažareno, u zadnjoj večernjoj svjetlosti.«
»Fotograf Stanislav Krupar i ja priključili smo se sirijskim izbjeglicama koje se pokušavaju prebaciti iz Egipta u Italiju, preko mora. Povjerili smo svoje sudbine u ruke krijumčara ljudima koji ne znaju da smo novinari. Stoga i nas gone naprijed udarcima, jer sve mora ići brzo kako velika grupa ljudi ne bi nekome zapela za oko. Kao novinare oni nas ne bi poveli, iz straha da ih ne izdamo službama sigurnosti. To je i ono najopasnije na ovom putovanju da nas krijumčari ne razotkriju. U to tko smo, upućeni su samo Amar i njegova obitelj. On je moj stari prijatelj kojeg sam upoznao izvještavajući o sirijskom građanskom ratu. Na ovaj put prisilio ga je očaj. Amar sanja o tome da živi u Njemačkoj. On će nam tokom putovanja prevoditi. Pustili smo da nam narastu duge brade i pribavili si nove identitete. Na putovanju mi smo Varij i Servat, učitelji engleskog, dvojica izbjeglica iz neke kavkaske republike. A sada smo dio velikog egzodusa.«
Preko Sredozemnoga je mora u Europu 2014. bježalo 207 000 ljudi, većina njih iz Libije, kažu podatci organizacije za pomoć izbjeglicama. U Švedskoj, gdje su došli konačno do cilja, nisu ih dobro dočekali, što je i opisano u knjizi: »Na obali kanala sjede okupljeni mjesni pijanci, potrošači najgorih pića. Bazde po alkoholu i s neodobravanjem promatraju Sirijce. ‘No Welcome’, veli jedan od njih. ‘Go back to your home!’ Alaaim okreće leđa, pravi se kao da ništa nije čuo. Prvi put da netko u Švedskoj kaže da nije dobro došao. Povrijeđen je, nesiguran. Malo je znao o Švedskoj prije nego je došao ovamo. U blizini izbjegličkih domova posvuda su polijepljene antiazilantske naljepnice Svenskarne, stranke Šveđana, nacional-socijalista. Radikalni desničari, švedski demokrati, prvi put su 2012. ušli u parlament s 5,7 %, na europskim izborima 2014. uzeli su već 49,7 % glasova, a aktualna istraživanja javnog mišljenja vide ih oko 14 %. Švedska, zemlja od devet milijuna stanovnika, stenje pod teretom izbjeglica. 2100 došlo je samo u tjedan dana kad su se Alaa i Hussan dokopali sjevera. U 2013. stiglo je ukupno 60 tisuća migranata, 2014. broj će se popeti na nekih 80 000, toliko ljudi kao nikad u novoj povijesti te države.« Integrirati novopridošle u švedsko društvo sve je teže. Oformila su se geta s pretežno arapskim, somalijskim stanovništvom. Broj nezaposlenih izbjeglica snažno raste, također broj prepada i ispada. O svemu tome Alaa i Hussan ništa nisu znali, ali sad počinju shvaćati što se događa.
