Pismo nadbiskupa Alojzija Stepinca dr. Vladimiru Bakariću, predsjedniku Vlade Federalne Hrvatske, u kojem zahtijeva oslobađanje svećenika Adolfa Dušića i Petra Sivjanovića te prestanak sustavnoga progona svećenika, 15. rujna 1945.:
»S velikom boli u duši moram se ponovno i ponovno obratiti na Vas u slučaju, koji se kao automatski na žalost ponavlja u demokratskoj našoj federalnoj jedinici Hrvatskoj, a da nema ni otkale gotovo nikakve nade u poboljšanje ovih nesnosnih prilika. O čemu se u ovom slučaju radi?
Dušić Adolf, župnik i dekan iz Brezovice kod Zagreba, spada među one moje najispravnije ugledne svećenike, kojima je bezrazložno uzeta sloboda i strpan u zatvor. Njega u istrazi krive, da je propovijedao proti komunizmu, zaprisegao milicionere, dva dana izbivao od kuće i druge sitnice. On je navodno priznao, da je propovijedao protiv komunizmu, jer je s najviše strane opetovano naglašavao, da ovo nije komunistička država, a sam komunizam je jedna teorija, koja može biti podvržena pametnoj kritici, a nije ni vjera, da bi se govorenjem proti njemu širila vjerska netrpeljivost ili ugrožavala sloboda čijeg vjeroispovijedanja ili savjesti; zaprisegao milicionere, jer su ga prisilili, budući da nisu imali svoga vojnog svećenika; izbivao je od kuće iz Brezovice, jer se iz Zagreba nije mogao vratiti kući itd.
Sivjanović Petar, župnik u Grubišnom Polju, isto tako se već nekoliko dana nalazi u zatvoru, teško bolestan, te bi mogao i podleći, ako se odmah ne pusti na slobodu.
Budući da se ovakovi slučajevi zatvaranja svećenika ne smanjuju, nego sistematski i dalje nastavljaju, a velik se broj svećenika nalazi zapravo zbog nikakovih razloga po logorima i zatvorima, tako da se duhovna pastva katoličkih vjernika zbog toga veoma oteščava. Sve ovo smatram sistematski uređenim progonom Crkve u Hrvatskoj, koji se nikako ne slaže ni sa slobodom vjeroispovijedanja i savjesti ni s riječima g. Maršala Tita: da se neće nikome ništa dogoditi, tko nije okrvario ruke…
Stoga Vas, gospodine predsjedniče, molim, da se najozbiljnije i najhitnije zainteresirate za ova dva spomenuta slučaja i vratite im slobodu, a drugim zatvorenicima i logorašima pribavite amnestiju.« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 247.-248.).
Molba majka i žena pokojnih sinova i muževa da se nadbiskup zauzme kod vlasti kako bi se poštedjeli od uništenja njihovi grobovi od 17. rujna 1945. bez podatka o nadbiskupovu prosljeđivanju pisma:
»Za sigurno će Vam biti već poznato, da se po naređenju mjerodavnih vlasti skidaju križevi na Mirogoju s ustaških grobova, a nakon toga imade se grobovi sravniti tako, da neće biti vidljivo, gdje je koji od njih, koji počivaju na tom mjestu vječni san.
Da je taj postupak prema mrtvima, koji su pred Božjim sudom, strašan i bolan, došlo je do izražaja prigodom posjeta nas majki i žena u nedjelju na dan 16. rujna o. g. Možete si pomisliti, Preuzvišeni, tu tešku bol jedne majke, koja dolazi iz udaljenih krajeva, da posjeti grob svoga sina, da se pomoli Svevišnjemu za njegovu dušu – a da ne nađe grob jer nema križa. Ta bol je neopisiva. Majke i žene padale su na grobove moleći Svevišnjega za pomoć, zazivajući imena svojih milih pokojnika – da im se jave, no mrtvi ne govore, nema odaziva.
Preuzvišeni! Katoličke majke i žene pokojnih sinova i muževa upravljaju ovu molbu Vama, moleći Vas rascviljena srca, da poduzmete sve što je u Vašoj mogućnosti i moći, kako bi se osujetilo ovom za kršćanstvo nezapamćenom događaju. U koliko se ne bi moglo općenito pomoći, a to barem da se dozvoli prijenos onih pokojnika, koji se mogu sahraniti u rodbinske ili druge grobove.
Zar nije križ, na kojem je umro naš Spasitelj, svetinja za sve katoličke, pa da se u kršćanskoj zemlji ta svetinja baca i uništava i još k tome od onih, koje je dragi Bog k sebi pozvao?« (str. 249.).
Molba 200 uhićenika u zatvoru u Novoj vesi u Zagrebu, osuđenih na smrt strijeljanjem, da nadbiskup intervenira za njihovo pomilovanje, koje je on zaiskao od maršala Tita vlastoručno potpisanim brzojavom 19. rujna 1945.:
»U uzama vojnog suda u Novoj Vesi nalazi se nas cca 200 uhićenika, koji smo svi osuđeni na smrt strijeljanjem. Budući da su nam inkriminirana djela, koja počinili nismo, a na samome sudu osim čitanja optužnice nismo imali uopće prilike da kažemo makar samo pet riječi u našu obranu, a pravo stanje vidljivo je iz naših molbi za pomilovanje, koje smo uputili na AVNOS (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja, op. a.), to se obraćamo na Vas, preuzvišeni, s molbom, da na mjerodavnim mjestima izvijestite o pravom stanju stvari, te poradite na što povoljnijem rješenju našeg pitanja koliko je to u Vašoj moći, preuzvišenosti.
Iznosimo Vam naša imena, koja znamo, budući da nam sva nije moguće sakupiti, jer smo na raznim mjestima smješteni. Tu su: dr. Bazil Baricki, Boroje Mato, Brkić Srećko, Branić Branko, prof. Anđelko Cuvaj, Cvek Slavko, dr. Fedor Čačić, Feješ Ivan, ing. Branko Fišter, puk. Goić Franjo, dr. Dragutin Đurić, Godler Josip, Grediček Matija, Grubišić Matija, Hećimović Drago, Honsel Heinrich, dr. Horvatić Viktor, Heršak Josip, Kasinov Aleksander, Kovač Tomo, Kos Valentin, Lahovski Emil, Lapuh Hinko, Lončarić Mato, Lovreković Luka, Lućenko Dimitrije, Marković Ivan, Matijević Ivan, Medved Branko, Metež Dragan, dr. Mintas Vladimir, Miškić Josip, Nikolac Mato, Pavičić Drago, gen. Viktor Prebeg, Polanec Stjepan, Rašpica Vjekoslav, Rudeš Zdenka, Satler Ivan, Sekulić Petar, Stajkov prof. Miroslav, Svenšćak Slavko, Šoštarić Juraj, Šestek Rudo, Šegotić Petar, Šulentić Stipo, Schwager Erwin, Tomaš Josip, Treursić Galileo, Turčin Branko, Ugarković Juraj, Vasilj Luka, Velibašić Šemso, Vuković Trifo, prof. Marijan Zuber, Žiger Stjepan, pater Josip Müller, dr. Mlinarić, dr. Lujo Zimperman, Fidić Viktor, Podkovčić Luka, Bilić Stjepan, dr. Ivo Valčić, dr. Trgovčević, Krmpotić Marko, Ivo pl. Starčević te ostali.«
Još istoga dana kada je dopis primljen 19. rujna 1945. poslan je brzojav maršalu Josipu Brozu Titu vlastoručno potpisan od nadbiskup Stepinca: »Katolički episkopat, sabran na plenarnim biskupskim konferencijama saznao je, da se u vojnom zatvoru u Zagrebu nalazi oko dvije stotine uhićenika osuđenih na smrt strijeljanjem. Molimo vas gospodine maršale, da se ti ljudi pomiluju« (str. 250.-251.).
U dosadašnjim nizankama već je objavljen popriličan broj svjedočanstava o pomoći koju je nadbiskup Stepinac pružao prognanim Slovencima u Hrvatskoj, no među njima posebnu pozornost zaslužuje i izjava Drage Oberžnala iz Maribora jer je 20. rujna 1945., dakle u vrijeme kada nije ni malo bilo poželjno bilo što izjavljivati u prilog »narodnim neprijateljima«: »IZJAVA – Za vrijeme okupacije Slovenije mnogobrojni Slovenci, pa i čitave slovenske obitelji bile su od Nijemaca protjerane iz Slovenije, ili su pak morali pobjeći iz Slovenije, zbog terora koji je tamo vladao. Njihovo stanje bilo je vrlo teško. Razmišljao sam, kako da im se pomogne.
Poznavajući g. Ciko Milostislava, pomoćnika ministra u miru, kao vrlo čestitog i poštenog čovjeka – rodoljuba, te velikog protivnika Nijemaca i ustaškog režima, predložio sam mu, da bi on kao tajnik središnjeg odbora Karitasa preuzeo na sebe brigu za pomoć slovenskim izbjeglicama, što je g. Ciko najpripravnije prihvatio. Odmah smo osnovali tajni fond. Za ovaj fond, osim nas dvojice, znao je još jedino nadbiskup zagrebački dr. Alojzije Stepinac. Iz ovog fonda je razdijeljeno na ime pomoći slovenskim izbjeglicama iznos od Kn 5.700.000 – čime je njima mnogo pomognuto.
Za istinitost ove moje izjave snosim punu zakonsku odgovornost« (str. 251.).
NASTAVLJA SE
