U hrvatskoj je historiografiji jedno od diskutabilnih pitanja bio odnos Zrinskih i Osmanlija koji je u jednom trenutku izgledao kao pokoravanje osmanskoj vrhovnoj vlasti, no to je zapravo trebao biti svojevrsni manevar osmišljen s ciljem ponovnoga ujedinjenja razjedinjenoga Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva, ali i oslobođenja od vlasti Habsburgovaca. Ponuda Osmanlijama uključivala je poštovanje ugarskoga i hrvatskoga ustava, samostalni izbor vladara i jamstvo da ugarsko-hrvatske postrojbe ne moraju sudjelovati u sultanovim ratnim pohodima.
Iako se od g. 1666. razmatrala mogućnost da Ugarska i Hrvatska dobiju sličan položaja kakav je imala kneževina Erdelj, čini se da je napad Petra Zrinskoga na pašu u Kaniži, kada je poginuo pašin sin, zaustavio taj plan.
Stoga je Petar Zrinski u rujnu 1666. preko poslanika Gremonvilla prenio kralju Luju XIV. svoje zahtjeve. Među ostalim, zahtijevao je francusku financijsku podršku kako bi sačuvao naklonost svojih prijatelja, a posebno se to odnosilo na Morlake (Vlahe), te da bi mogao uzdržavati svoje postrojbe do trenutka kada bi nastupile povoljne okolnosti. Zrinski se obvezao da će okupiti 10 000 ljudi, no njihovo je uzdržavanje bilo velik trošak. Stoga je tražio da brodovi Luja XIV. dovezu naoružanje na istočnu obalu Jadrana – kremenjače i pištolje, ali i da iskrcaju oko 2000 vojnika s nekoliko topova i pušaka te da svakako dopreme i nužno potreban novac. Ban Petar Zrinski bio je uvjeren da će francuski princ preuzeti vlast u Ugarskoj te je od francuskoga kralja zahtijevao da Hrvatska zadrži povlastice, slobode i prava u skladu s pravima Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva.
Sačuvan je i prijedlog ugovora između Francuske i Ugarske u kojem je, uz ostalo, zatraženo da se kralj Luj XIV. pobrine da Ugarska sa saveznicima (to bi značilo i Hrvatskom) uđe u sastav Svetoga Rimskoga Carstva s pravom glasa na carskom saboru te ako je moguće da u taj savez uđe i Poljska. Zauzvrat jedan od sinova francuskoga kralja ili princ kraljevske krvi zakonito bi bio okrunjen krunom sv. Stjepana.
Iako je Luju XIV. u međuvremenu nuđeno prijestolje sv. Stjepana, on je to odbio. Ipak je francuska diplomacija potajno poticala protuhabsburške nezadovoljnike i time pokušavala vršiti pritisak na Habsburgovca u trenutcima sukoba oko španjolske baštine. Kada je Luj XIV. s Leopoldom 1668. potpisao tajni sporazum o podjeli španjolskoga nasljedstva, francuski je dvor prekinuo odnose s ugarskim i hrvatskim velikašima te je takav odnos snaga usmjerio pogled Zrinskoga prema Carigradu.
Petar Zrinski na početku nije sudjelovao ni u kakvim aktivnostima svojih ugarskih saveznika koji su zagovarali savez s Osmanskim Carstvom. Prvobitni je plan Zrinskoga predviđao rat protiv Osmanlija uz stranu pomoć, a nakon toga detronizaciju Habsburgovaca. Nakon što je bezuspješno pokušao pridobiti novoga poljskoga kralja Mihovila Wisniowieckoga i Mletačku Republiku na svoju stranu, Petar Zrinski je, povrijeđen zbog jedne odluke bečkoga dvora koja ga je materijalno oštetila, pod utjecajem svoje uže okoline, odlučio slijediti osmanofilsku crtu svojih ugarskih suradnika te je pristao na traženje osmanske vojne pomoći u ustanku protiv Habsburgovaca.
U pregovorima s Osmanlijama glavnu je riječ vodio Franjo Bukovački, kao jedna od najpovjerljivijih osoba Petra Zrinskoga. On je još 1664. u Veneciji pregovarao s francuskim poslanikom o pomoći Zrinskomu. U studenom 1669., također s ovlastima Petra Zrinskoga, vodio je pregovore sa sultanom Mehmedom IV. u Solunu i Kandiji.
Prije toga je Petar Zrinski uspostavio kontakte s lokalnim osmanskim dužnosnicima u Sarajevu, Banjoj Luci i Budimu.
U prosincu 1669. Bukovački je u Solunu u ime Petra Zrinskoga ponudio savez u kojem bi Osmanlijama trebao plaćati godišnji tribut od 12 000 talira u zamjenu da Zrinski postane nasljedni vladar u Hrvatskoj, a vjerojatno i u Ugarskoj. Zrinski je tražio najmanje 30 000 osmanskih vojnika za njegov ustanak protiv kralja Leopolda. O tome nije sklopljen formalni ugovor, a tijekom pregovora za ponude Zrinskoga saznao je poslanik Habsburgovaca na osmanskom dvoru Ivan Casanova te odmah o svemu izvijestio u Beč. Bukovačkoga su osmanske vlasti uvjerile da će Zrinskomu preko bosanskoga namjesnika dati odgovor.
Među istražnim spisima u Beču sačuvan je dokument koji sadrži prijedloge Petra Zrinskoga za uređenje odnosa s Osmanskim Carstvom. U njemu predlaže da Osmanlije jamče slobodu kršćanske vjere u Hrvatskoj (dijelu pod vlašću Zrinskoga) te sve postojeće zakonodavstvo i propise. Osmanlije su se trebale obvezati da stanovništvo dijela Hrvatske pod vlašću Zrinskoga ne će prisiljavati na ratne aktivnosti. Teritorij Vojne krajine se, prema prijedlogu Petra Zrinskoga, trebao podijeliti na način da pola pripadne Hrvatskoj, a polovica Osmanskomu Carstvu. Ako bi Zrinski proširio teritorij pod svojom vlašću, godišnji tribut od 12 000 talira ne bi se povećavao. Također je Zrinski tražio da se odredi jedna luka na Jadranskom moru preko koje se trebala održavati trgovina.
Nastavlja se
