Nikola VII. Zrinski rođen je 3. svibnja 1620. u Čakovcu. Otac mu je umro u djetinjstvu, a majka se preudala pa su se o njemu i mlađem bratu Petru brinuli skrbnici. Na preporuku ostrogonskoga nadbiskupa Petra Pázmányja Nikola je krenuo na školovanje u isusovačko učilište u Grazu, gdje je ostao do 1632., nakon čega je uzeo godinu predaha i nastavio obrazovanje na isusovačkom učilištu u Beču 1633. U Beču je u popisima polaznika zabilježen 1634. kao kraljevski konjušar. Nakon toga kratko se školovao u Trnavi, do prekida do kojega je došlo odlukom vladara 1635. godine. Potom je trebao otići na studijsko usavršavanje u Italiju, koje je ipak odgođeno kada je umro đurski biskup Stjepan Sennyei 22. listopada 1635. Putovanje je najvjerojatnije započeto u travnju 1636. Prvo je posjetio Rim, gdje ga je primio papa Urban VIII. poklonivši mu zbirku svojih pjesama. Nakon toga je posjetio Napulj, Firencu, Pisu i Veneciju. Kada se u veljači 1637. vratio iz Italije, ubrzo su slijedile tužne vijesti o smrti dvojice njegovih zaštitnika: 19. ožujka umro je nadbiskup Péter Pázmány, a 2. travnja kralj Ferdinand II.
Od 30. prosinca 1637. Nikola VII. je zabilježen kao komornik kralja Ferdinanda III., a čini se da je kratko služio na bečkom dvoru. Godine 1638. braća su postigla dogovor o razdvajanju posjeda na dva jednaka dijela, zadržavši suvlasništvo u Čakovcu i Ozlju. Nikola VII. boravio je u Čakovcu, gdje je uredio plemićki dvor te utemeljio bogatu knjižnicu. Kada je 19. srpnja 1649. s bratom zaključio ugovor o potpunoj podjeli imanja, osim dvaju posjeda u Hrvatskoj zadržao je cijelo Međimurje te sve posjede u zapadnoj Ugarskoj, Vrbovec i Rakovec te kuću u Beču.
Sudjelovao je u Tridesetogodišnjem ratu (1618. – 1648.), u kojem je kao priznanje za iskazane ratne hrabrosti 1646. dobio čin general-bojnika habsburške stajaće vojske u nastajanju, i to kao prvi Hrvat koji je nosio taj generalski čin.
Kada je dotadašnji ban Ivan Drašković 1646. izabran za palatina, trebalo je izabrati novoga hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga bana. Kralj Ferdinand III. 27. prosinca 1647. Nikolu VII. Zrinskoga imenovao je banom, a prisegu kralju položio je u Pragu 16. ožujka 1648. Kada ga je trebalo postaviti na bansku čast, kraljevski personal Tomo Mikulić od Brokunovca pravio je teškoće pa je Nikola VII. Zrinski u bansku čast bio uveden tek 14. siječnja 1649. na zasjedanju Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga sabora u Varaždinu. Prisegu je položio pred kraljevskim povjerenicima biskupom zagrebačkim Petrom Petretićem i grofom Nikolom Erdődijem u franjevačkoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Varaždinu. Nikola VII. izjavio je da će sve učiniti i žrtvovati za ljubljenu domovinu te moli hrvatsko-slavonsko-dalmatinske staleže i redove neka budu složni.
Zaslužan je za dolazak franjevaca u Čakovec 1659., a čakovečki franjevci nisu bili dio ugarskoga franjevačkoga sustava, nego su pripadali 1654. godine osnovanoj hrvatskoj (ilirskoj) Kustodiji sv. Ladislava, izuzetoj od vlasti ugarskoga franjevačkoga provincijala. Još za života Nikole VII. Zrinskoga 1661. Kustodija je preustrojena u Provinciju sv. Ladislava sa sjedištem u Zagrebu.
Na saborskom zasjedanju u Zagrebu 11. siječnja 1655. podupirao je zaključak da u krunidbenoj diplomi novoga kralja uz Kraljevinu Ugarsku, umjesto izraza »i njoj podređene strane«, poimence mora biti istaknuto ime Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, i to načinom kako su navedena u 1. članku ustava kralja Vladislava od godine 1490. Kraljevina Slavonija i Hrvatska imala je identične slobode kao i kraljevina Ugarska. Iako pozivanje na Vladislava II. Jagelovića faktografski baš nije ispravno, upravo to inzistiranje pokazuje političku težnju da se na simboličkoj razini Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija po »slobodama« izjednači s Kraljevinom Ugarskom.
Prva mu je supruga bila Euzebija, kći kraljevskoga savjetnika i grofa Gašpara II. Draškovića i Ane Veronike Freiin von Eibiswald iz znamenite štajerske obitelji, kojom se oženio 1646. godine. Nakon njezine smrti 1650., druga mu je supruga bila iz još viših krugova, Marija Sofija Löbl, kojom se oženio 1652. godine. Njezin otac Ivan Krsto jedno je vrijeme bio predsjednik Dvorskoga ratnoga vijeća, a majka Hrvatica Ana Katarina Rattkay od Velikoga Tabora. S Marijom Sofijom imao je četvero djece. Dvoje je doživjelo zrelost: Marija Katarina i Adam, a Marija Barbara i Izak umrli su kao mali.
Nikola VII. je, usprkos tomu što je većinom pisao na mađarskom, bio svjestan svoje pripadnosti hrvatskomu narodu. Na to jasno upućuje dio njegova pisma prijatelju zagrebačkomu dožupanu Ivanu Ručiću iz 1658. godine: »Ja sam inače sebe svjestan, znam naime da sam pravi Hrvat i k tome Zrinski.«
Od veljače 1660. Nikola VII. bio je tajni savjetnik odnosno član najvišega savjetodavnoga tijela. Time je imao pristup na audijencije kod vladara. Godine 1663. spominje se u svojstvu nositelja vojnih dužnosti bolesnoga palatina Franje Wesselényja kao glavni državni kapetan. Zrinski je u kolovozu 1663. zajedno s ugarskim velikodostojnicima sudjelovao u izradi plana za zimsku vojnu, a u rujnu i listopadu 1663. blisko surađivao s feldmaršalom Raimundom Montecuccolijem, koji je vodio carske postrojbe. Ostaje otvoreno pitanje je li Nikola VII. Zrinski, zahvaljujući iskustvu u primjeni taktike pograničnoga ratovanja, potaknuo ideju o diverzijama većih razmjera usmjerenih prema Budimu ili Ostrogonu prigodom jedne opsade utvrde Nové Zámky. U vrijeme zimske vojne 1663./64. istaknuo se u više bitaka, a osobito 1664. u pohodu do Osijeka, gdje je zapalio znameniti most na Dravi, što mu je osiguralo europsku slavu.
Nemogućnost oslobađanja od Osmanlija zauzetih hrvatskih i ugarskih područja te nespremnost Habsburgovaca za ozbiljnije vojne akcije bili su među uzrocima organiziranoga otpora kojemu je na čelu bio Nikola. Prije nego što je uspio razviti veću djelatnost smrtno je stradao u lovu na vepra u Kuršanečkom lugu u Međimurju, 18. studenoga 1664.
* Dr. Hrvoje Petrić, sveučilišni profesor s Odjela za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, donosi podatke o borbi za hrvatsku slobodu u 17. stoljeću, čiji je tužan završetak vezan uz pogubljenje Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana, čije zemne ostatke čuva zagrebačka katedrala.
Nastavlja se
