Mirovinske statistike i usporedbe ponajbolje pokazuju u kojoj je mjeri hrvatski mirovinski sustav logičan i trudi li se država svojim propisima izgrađivati socijalno pravedno društvo. U prethodna četiri teksta pokušalo se dokazati kako se na samo jednom članku mirovinskoga zakona (čl. 85. ZOMO), njegovim stalnim izmjenama i dopunama, unose nepravde među osiguranicima s približno istim statusom glede staža i starosti. No i na još nekim usporedbama visina pojedinih prava mogu se pokazati nelogičnosti i nepravde dosadašnjih reforma.
»Najniža mirovina« koja se priznaje prema Zakonu o mirovinskom osiguranju isplaćuje se mjesečno počevši od 1. siječnja 2005. za 15 godina mirovinskoga staža u svoti od 209,85 eura. Istodobno se prema posebnom Zakonu o nacionalnoj naknadi za starije osobe priznaje pravo na tzv. »nacionalnu naknadu« te isplaćuje počevši od 1. 1. 2025. svota od 154,50 eura. Razlika od približno 50 eura čini razliku između 15 godina rada i plaćanja svih doprinosa i poreza uz svakodnevno obvezno odlaženje na posao, gužvanje u prometu, autobusu ili tramvaju, u odnosu na korisnika nacionalne naknade, koji u većini slučajevi nije radio ni jedan dan niti je bio izložen stresnim situacijama radno aktivnih zaposlenika.
Za ostvarenje prava na nacionalnu naknadu od 154,50 eura ne treba raditi, jer dovoljno je doživjeti 65 godina, posjedovati hrvatsko državljanstvo i imati boravište u Hrvatskoj najmanje 10 godina te ispunjavati uvjete blagoga imovinskoga cenzusa. Dakle, svaki hrvatski državljanin koji se doselio ili će se doseliti u Hrvatsku, ako nema drugih prihoda, može ostvariti pravo na tu nacionalnu naknadu.
Predviđalo se da će takvih korisnika u budućnosti biti do 100 000. Ako se tomu pridodaju i svi budući povratnici iz dijaspore, broj korisnika nacionalne naknade brzo će porasti.
Usporedno s nacionalnom naknadom u Hrvatskoj postoji i posebno pravo na »minimalnu naknadu« prema Zakonu o socijalnoj skrbi, koje se priznaje u približnoj svoti od 150 eura i uz slične uvjete imovinskoga cenzusa. Razlika je samo u tome da se za »nacionalnu naknadu« traži poseban uvjet od 10 godina neprekidnoga boravaka na teritoriju Hrvatske i 65 godina života. Te posljednje uvjete lako će ispunjavati hrvatski državljani, posebno iz Bosne i Hercegovine, posebice uvjet boravišta. To iskustvo imamo već godinama prigodom svakih izbora. Većina takvih moći će podnositi i ostvarivati prava na nacionalne naknade. Zato nije jasno zašto zakonodavac nije mislio na buduće probleme ili se samo vodio nekim predizbornim interesima.
Nelogičnost u navedenim pravima pojačava i činjenica da se hrvatskim braniteljima Domovinskoga rata zajamčuje pravo na najnižu mirovinu u svoti od 339,54 eura, dakle znatno većoj. Ako je ta veća svota neka vrsta minimuma mirovinskoga primanja za branitelje, isto bi se pravo trebalo priznavati i korisnicima najniže mirovine za 15 godina mirovinskoga staža. Ljudi se uspoređuju i to ih čini nezadovoljnima, slično kao što se događa i s plaćama zaposlenika u pojedinim strukama, a posljednji su primjer prijetnje štrajkom u obrazovanju. Razlika je u tome što – na sreću vladajućih – umirovljenici ne mogu štrajkati.
Mirovinski i Statistički zavod nastoje takve razlike i nepravde prikrivati statističkim podatcima u formi davanja podataka o prosjecima plaća ili mirovina ili nešto blažih medijalnih prosjeka, što bi se moglo najbolje objasniti poslovicom: »Ako neki jedu meso, a drugi samo zelje, u prosjeku se jede sarma.« Takva statistika relativizira stanje tako što ne laže, ali ne govori ni istinu.
Na kraju ponovno valja prozvati tzv. »zaštitnike« socijalnih, mirovinskih i radnih prava, koji uopćeno galame i ne zamjećuju ovakve naizgled sitne, ali socijalno osjetljive nepravde, od kojih neke čak dodiruju i povrede temeljnih ljudskih prava.
