Hrvatska država pravno je složena i zato je teško snalaženje u šumi propisa koji reguliraju određene pravne odnose. Stanje dodatno pogoršava činjenica što svatko misli da je najpametniji i da jedini ispravno tumači određeni propis, neovisno o tome je li riječ o Ustavu, pojedinom zakonu, uredbi ili kolektivnom ugovoru. Svi se petljaju u sve, a rijetkost je kada tko pročita sporni propis. Stručnjaci i političari također se međusobno negiraju i omalovažavaju, pa u toj igri svi gube autoritet. Zaboravlja se da je prema načelu trodiobe vlasti u svakoj demokratskoj državi jedino sud kao treća poluga ovlašten tumačiti zakonske propise i primjene.
Kako bi se olakšalo praćenje aktualnih diskusija i nadmudrivanja o štrajku pravosudnih namještenika i zahtjeva za povećanje plaća te time moglo donositi vlastite prosudbe, valja objasniti određene pojmove vezane uz bruto i neto plaće i s njima povezane osnovice osiguranja kao i minimalnu plaću. Brojne nedorečenosti i nelogičnosti došle su posebno do izražaja zamjenom kune za euro počevši od. 1. siječnja 2023. Rijetko se govori posebno o bruto, a posebno o neto plaćama ili mirovinskim primanjima. Uopćeno baratanje određenom svotom bez isticanja je li riječ o bruto ili neto primanju, zamagljuje stvarno činjenično stanje.
Prosječni neupućeni građani, posebice ako je riječ o starijim osobama, jedva uspijevaju preračunavati odnose visina kuna i eura, a kada shvate, dolazi do razočaranja. Takve su situacije posebno bolne kada je riječ o plaćama i mirovinama, ali i cijenama živežnih namirnica. Ako se tomu pribroje inflacija i opći porast cijena, nastaje ogorčenje i zahtjevi za povećanjem plaća uz prijetnje štrajkovima.
Usporedi li se nacionalna naknada (120,71 eura mjesečno ) s najnižom mirovinom za 15 godina staža (167,85 eura), razlika je oko 47 eura. Dakle, rad od najmanje 15 godina uz plaćanje svih obveznih doprinosa i poreza vrijedi samo 47 eura više od onoga tko nikada nije radio ni plaćao poreze ni doprinose u Hrvatskoj. To je loša poruka za budućnost. Istina je da među korisnicima te nacionalne mirovine ima i onih koji su radili nekoliko godina, ali to nije opravdanje. U Njemačkoj se pravo na starosnu mirovinu može ostvariti već s najmanje 5 godina staža (nikada bez staža), ali je ta mirovina znatno niža od mirovine koja se priznaje sa 15 godina mirovinskoga staža. Posebno se skreće pozornost da je u hrvatskom proračunu osigurano oko 806.942,00 eura za nacionalne mirovine, a istovremeno se nema novca za povišenje plaća radno aktivnim zaposlenicima u pravosuđu.
Također su opasne demagoške najave da će se uvjeti za nacionalnu mirovinu kao mirovinu bez staža i plaćanih doprinosa za mirovinsko osiguranje još dodatno ublažiti, na način da hrvatskim državljanima ne će više biti potrebno 20 godina boravka u Hrvatskoj nego će biti dovoljno 10 godina. Stimulirat će se dodatno iseljavanje starijih Hrvata iz susjednih država pa bi oni mogli u svojim matičnim domovinama izgubiti status nacionalne manjine. Istovremeno se iz Hrvatske iseljava radno sposobno stanovništvo za koje nema novca za dostojanstvene plaće.
Usporedbom minimalne plaće (560 eura neto), odnosno 700 eura bruto, s činjenicom da prosječna mirovina iznosi manje od 40 % od prosječne plaće, moguće je pretpostavljati da će buduće mirovine iznositi u prosjeku 40 % od 700 eura, dakle prosječno najviše 280 eura. To je čak optimistično predviđanje jer najnovije kalkulacije pokazuju da mirovine zaostaju za plaćama još više. Naime, stvarne mirovine obračunate prema stvarnim plaćama i uplaćenim doprinosima znatno su niže pa država taj zaostatak ublažuje zajamčenim najnižim mirovinama. Osim toga, nikakav II. mirovinski stup s njegovim eventualno uspješnim igrama s dionicama i investicijskim ulaganjima ne će osigurati bolju mirovinsku budućnost.
