U Hrvatskoj već dugo boravi njemački filozof i bioetičar dr. Marcus Knaup. Intervju za Glas Koncila, kojemu se rado i spremno odazvao, svojevrsni je odjek na nedavno proslavljeni Dan života, pomaže nam shvatiti pozadinu mnogih ugroza života, a u svakom slučaju implicira jedno: bioetička pitanja daleko su od toga da bi bila temom visoke akademske filozofije, nego se prije ili kasnije sasvim konkretno dotaknu svih.
Povod pitanju daju izazovno formulirani naslovi Vaše doktorske teze – »Tijelo i duša ili ‘mind and brain’ (um i mozak)’ – te habilitacijskoga rada »Prirodno i umjetno«. Biste li pojasnili što se krije iza tih naslova?
U prvom slučaju riječ je o promjeni paradigme u čovjeka u moderni. U tezi sam pokušao razviti odgovor na izazove istraživanja mozga, uspoređujući Aristotelov hilemorfizam, naučavanje o jedinstvu materije i forme, sa suvremenom fenomenologijom tijela. Stvar bih možda najjednostavnije mogao pojasniti vraćajući se na tvrdnju koja je za mnoge postala opće mjesto. Crkvi se, naime – ponekad i s pravom – prigovaralo da je neprijateljski nastrojena prema tijelu, da je na nj zaboravila. Danas bi se isti taj prigovor mogao uputiti prirodnim znanostima koje svode čovjeka na biće koje se sastoji samo od mozga, na »mozak na dvije noge«. Govori se da mozak misli, planira i čini – a ne više čovjek kao takav. U radu sam pokušao vratiti pozornost na čovjeka kao cjelinu.
Pojmovni par u naslovu habilitacijskoga rada asocira na staru temu koja se javlja još u antici, primjerice u Aristotela, koji se pita o odnosu tih dviju dimenzija stvarnosti. Riječ je s jedne strane o prirodi, a s druge o tehnici kao o ljudskom proizvodu. Ta je stara tema danas međutim goruće aktualna, osobito ako imamo na umu mogućnosti suvremene biotehnologije, a na poseban način sintetičke biologije. Neki znanstvenici, naime, tvrde da će biti moguće proizvesti život, umjetni život. Ako se čovjek umiješa u ono što povezuje sva živa bića, a to je genetski kod, i ako ga promijenjena ubaci u živo biće, za mene se postavlja pitanje što je sad to što smo dobili – je li to i dalje priroda ili je pak tehnika, ljudskih ruku djelo?
Kako se prema tomu odnositi, posebno ako je riječ o ljudskom biću? Ne treba biti previše maštovit da bi se naslutilo kakva to pitanja pokreće i kakve to sve probleme može stvoriti.
Ako pitanje nije odveć indiskretno, možete li nam otkriti razlog svojega boravka u Hrvatskoj?
U rujnu 2022. dobio sam stipendiju zaklade »Alexander von Humboldt« za studijski boravak na Sveučilištu u Zagrebu u trajanju od godinu i pol dana. Jedno je od težišta mojega zanimanja, naime, bioetika, posebno pristup nazvan »integrativnom bioetikom«, koji u Hrvatskoj nailazi na veliko zanimanje. Štoviše, Hrvatska je uz Njemačku »rodno mjesto« integrativne bioetike. U Zagrebu i na drugim hrvatskim sveučilištima u posljednjih se dvadesetak godina razvila široka istraživačka mreža koja se bavi integrativnom bioetikom, tako da sam naišao na izvrsne mogućnosti istraživačkoga rada.
Riječ »integrativna« upućuje na povezivanje različitih pristupa životu i fenomenima. O čemu je pobliže riječ?
Da, riječ je upravo o povezivanju koje ste spomenuli. Ako težimo za filozofskim promišljanjem o životu, o svemu što živi, ne smijemo ostati u uskoj laboratorijskoj perspektivi gdje bi temom bio neki goli, izolirani i analizi izloženi »život«, nego moramo uzeti u obzir puninu života, a to znači i mnoge različite oblike znanja i različite dimenzije smisla. Jasno je da je pritom važno što kažu prirodne znanosti, ali njihov doprinos seže prekratko da bi dao odgovor na pitanje što je život – pitanje koje je za bioetiku ključno. Stoga mi se kod integrativne bioetike privlačnim čini upravo to što uzima u obzir i druga područja, kao što su pitanja kulture, posebno svijet umjetnosti te – nipošto na zadnjem mjestu – religiju koja također prožima i određuje čovjeka. Riječ je, dakle, o pristupu koji nastoji integrirati različite perspektive, različite tipove znanja, različite dimenzije smisla. Posebno bih istaknuo da želi integrirati dvoje: gramatiku živoga i gramatiku slobode.
Što pod time mislite?
Pojednostavnjeno rečeno, u bioetici postoje dvije velike struje: jedni naglašavaju normativnost živoga, pozivajući se na Aristotela. Tu su uključena velika imena poput Hansa Jonasa ili Alberta Schweitzera. Druga struja, posebno izražena u novovjekovlju, počevši od Immanuela Kanta, mjerodavnost pripisuje slobodi. Atraktivnost je integrativne bioetike u tome da nastoji uzeti u obzir etičke argumente obiju struja te ih ponovno na neki način povezati.
»Integrativna« dimenzija mogla bi se shvatiti i kao svojevrsno oblikovanje konsenzusa, da ne kažemo kompromisa između različitih pristupa kako bismo se nosili s etičkim izazovima koje nameće razvoj znanosti i tehnologije. Što je, međutim, s istinom koja je danas postala problematičnim pojmom? Traži li integrativna bioetika na neki način istinu?
To je dobro pitanje. Mogu se iznijeti i nekako posložiti različite perspektive, no to ne bi bilo »integrativno«, nego bi se i dalje radilo o površnom, »mehaničkom« shvaćanju koje je danas, nažalost, još prisutno pod imenom »interdisciplinarnosti«. Treba pronaći neki integrativni moment koji bi, s obzirom na pitanje o dobrome i istinitome, omogućio neko zajedničko etičko stajalište. To bi, još prema Sokratu, bila zadaća filozofije.
Ima li smisla ovdje postaviti pitanje o odnosu između naravnoga moralnoga zakona, kojega se danas klone mnogi filozofi – pa i teolozi – i integrativne bioetike? Prethodno ste govorili o prirodi, o »naturi«…
Pitanje je možda preširoko jer je naravni zakon golema tema. Početkom 20. stoljeća pitanje prirodnoga prava, kao i same prirode, zapostavljeno je, no sada ga na svoj način ponovno nameću prirodne znanosti. I tu dolazimo do pitanja gdje se naravni moralni zakon i integrativna bioetika susreću: Što je to priroda, narav? To se pitanje nipošto ne može prepustiti prirodnim znanostima, nego na nj odgovor treba dati filozofija.
Kako biti kršćanin i filozof bioetičar?
Pitanje je dobrim dijelom nadahnuto mišlju Josepha Ratzingera, Benedikta XVI., da suvremeni čovjek u prirodi više nije kadar prepoznati izvor spoznaje istine, uključujući i njezin transcendentni temelj u Stvoritelju, a onda i temelj moralnoga zakona…
Ratzinger je time upozorio na silnu promjenu koja se dogodila u novom vijeku. U antici i u srednjem vijeku čovjek se doživljavao kao dio prirode. U novom vijeku čovjek na neki način izlazi iz prirode i postavlja se nasuprot njoj, a ljudski um pokušava podložiti prirodu vlastitim pravilima. Time je novovjeki čovjek iz prirode istrgnuo vlastito joj značenje, čime je ona postala »mrtva priroda«, leš, kostur, odnosno svojevrsno skladište iz kojega čovjek uzima što mu je potrebno.
Zašto se to zbilo?
Namjera je u početku bila posve pozitivna. Ovdje bih podsjetio na velikoga kardinala i filozofa Nikolu Kuzanskoga, po meni jednoga od najvećih kršćanskih umova uopće. Jednom nogom stojeći u srednjem, a drugom u novom vijeku, Kuzanski je u jednom spisu promišljao o eksperimentu kao ključnoj novini u stjecanju znanja. Do tada eksperimenta zapravo nije bilo. U tom kontekstu Nikola Kuzanski piše da »iz humanitarnih razloga treba zanemariti kvalitete«. Primjerice, da bi se izliječila neka bolest, treba neka ljudska obilježja ostaviti po strani, isključiti ih iz fokusa zanimanja da bi se usredotočilo na ono što je bitno za izlječenje. Osjetilne se kvalitete zanemaruju. U prvi plan stavlja se ono što je ponovljivo i što se može kvantificirati. Jasno da je nova metoda opravdala svoje postojanje i dovela do silnih novih spoznaja.
No s vremenom se zaboravilo na »humanitarne razloge« Kuzanskoga i reduciranje stvarnosti postalo je normalnom pojavom, pri čemu je zaboravljeno da je izvorno bila riječ o metodi koja je imala svoje opravdanje. Uslijedio je procvat prirodnih znanosti i tehnike, a priroda je sve više postajala leš bez vlastitoga smisla i značenja. Puki objekt.
Nekim se pitanjima u posljednje vrijeme intenzivno bavi i Crkva. Jedno od njih tiče se odnosa slobode, tipične za čovjeka, i mjerodavnosti prirode, koje je čovjek također dio. Samo kao primjer narušenoga odnosa navodimo pitanje braka, koji je do jučer bio ljudski uređen način donošenja na svijet novoga ljudskoga života. U temelju je osim tipično ljudske datosti i temeljna biološka, prirodna datost. Danas se teži slobodi prepustiti da jednostavno preskoči tu datost…
Problematični odnos između čovjeka i prirode danas ima tri obrisa. Prvo, priroda se pokušava proglasiti konstruktom, pojmom koji u potpunosti proizlazi iz ljudskoga duha. Drugo, priroda se pokušava popraviti: izraz »enhancement« koji je u optjecaju znači upravo »poboljšanje«. Pokušavaju se poboljšati svojstva mozga, pokušava se poboljšati moralnost… Tu se smješta i spomenuta genetička tehnologija. I treći odnos jest pokušaj da se priroda prevlada. To posebno opasno stremljenje osobito je prisutno u Sjedinjenim Državama, ali i u Europi. Riječ je o transhumanizmu i posthumanizmu, koji se zasnivaju na uvjerenju da se svi ljudski problemi mogu tehnički riješiti. Najapsurdniji obrisi toga pristupa polaze od toga da se ljudska osoba, ljudski duh, može prenijeti na nosač podataka i tako se spasiti od umiranja. Apsurdno je i to što se procesi svijesti reduciraju na informacije, na podatke. Jasno da je takav pristup problem i za našu vjeru jer mi kršćani vjerujemo u uskrsnuće tijela. To obećanje, koje je u središtu naše vjere, uključuje čitava čovjeka, čovjeka kao takva, tijelo i dušu. Opisani je pristup drastičan primjer prijezira prema tijelu o kojem smo govorili.
Koliko su, međutim, takva predviđanja realna?
Moramo pogledati tko ima novca i tko ga u to ulaže. Riječ je uistinu o informatičkim megakoncernima, posebno u SAD-u. Stoga ne mislim da je riječ tek o pukoj znanstvenoj fantastici ili samo o maštarijama, nego o ozbiljnom izazovu s kojim se valja suočiti.
Tim ste odgovorom skrenuli pozornost na nerazmjer između brzine tehničkoga napretka – iza kojega uvijek stoji svijet novca i reklame – i sporosti (kolektivnoga) ljudskoga duha u razumijevanju i etičkom vrjednovanju fenomena. Uzmimo samo pametni telefon koji svi rabimo, a nismo još ni shvatili što nam je sve donio… Nije li etička misao prespora?
Zacijelo jest. Čini se da Minervina sova, Hegelova metafora za filozofiju, polijeće prekasno, u sumrak. No mislim da tu metaforu mnogi također pogrješno shvaćaju jer zadaća je Minervine sove letjeti u noć te ondje gdje drugi više ne vide razabrati jasne konture. Mislim da se ta slika može dobro primijeniti na integrativnu bioetiku: zadaća joj je ulijetati u mrak, u sjene, te pokušati iznjedriti jasnoću, unijeti svjetlo, razjasniti pojmove: Što uopće znači biti čovjek, što znači biti tijelo, što znači priroda?
Osvrnimo se malo unazad. Pitanje oslobođenja najprije je pokrenulo kontracepciju – znanošću i tehnikom protiv prirodne datosti – kojoj se ubrzo pridružio pobačaj, a nakon toga i umjetna je oplodnja otvorila nove mogućnosti manipulacije. Sada se pak redefinira brak i obitelj, a eutanazija ili je u mnoge zemlje već ušla ili kuca na vrata. Izazovi o kojima ste govorili imaju pak sasvim novu dimenziju i manipulativni potencijal. No s obzirom na moć novca i reklame koji iza takvih projekata stoje, te na ljudsku sklonost lakim i brzim rješenjima, ne čini se baš da za optimizam ima mjesta…
Volio bih kad bih mogao reći da ste rekli nešto krivo, no čini mi se, nažalost, da imate pravo. No to ne znači da se trebamo prepustiti rezignaciji i stajati skrštenih ruku. Nama kršćanima to, uostalom, ne dopušta ni naša vjera u Božju providnost.
Iz popisa Vaših referenca vidi se da ste se bavili i koronakrizom…
Kad smo kod toga pitanja, Hrvoje Jurić i ja pripremamo knjigu koja će izići na proljeće i koja, u više članaka više autora, želi pozvati na suočavanje s onim što se dogodilo. Naime, uvjerenja smo da nakon takozvanoga »novoga normalnoga« nije lako prijeći u normalni modus i praviti se da se ništa nije dogodilo.
Potrebno je političko, pravno, etičko-filozofsko, socijalno, gospodarsko, psihološko… suočavanje s tim vremenom i izazovima koje je donijelo, a koje bi se moglo svesti na pojam »izvanrednoga stanja« u kojem su jednostavno bile suspendirane mnoge zasade na kojima počiva naše društvo.
Crkva već odavno nije u stanju određivati procese u svijetu, a nije joj to ni zadaća. No što, po Vašemu mišljenju, Crkva može i treba činiti u odnosu na pitanja o kojima smo razgovarali?
Važnim i nužnim smatram da se Crkva uključuje i unosi svoj glas u društvene i političke procese, u političke rasprave koje se vode u Europi i diljem svijeta. Njezin je glas važan i bilo bi mudro ozbiljno ga uzeti u obzir kad je riječ o pitanjima koja se tiču života. Zato je njezin glas potreban. No u tom bih kontekstu izrazio i jednu kritiku. Često se, posebno u nas u Njemačkoj, govori o sudjelovanju laika u životu Crkve. U nas se o tom sudjelovanju vodi po meni nevjerojatno naporna i dosadna rasprava o strukturama. Umjesto toga mislim da bi bilo primjerenije kada bi se – kada je riječ o ovakvim stručnim pitanjima – biskupi savjetovali s laicima stručnjacima; kada bi ih okupili oko stola, pozvali na brod te zajednički radili na određenim pitanjima i zajednički nastupali. Mislim da bi to također bilo više u skladu s koncilskim tvrdnjama i odredbama o ulozi laika u Crkvi umjesto da se dovodi u pitanje jedinstvena uloga biskupa u upravljanju Crkvom.
Kao vjernika koji misli ne možemo Vas ne pitati o problematici Sinodskoga puta Katoličke Crkve u Njemačkoj. Koliko on uopće po Vama odražava stanje među vjernicima? Sa strane se čini da je riječ o određenim elitama koje takozvani »obični« vjernici zapravo ne zanimaju…
Riječ »elite« uistinu je ključna, a rabi je i papa Franjo u svojoj kritici Sinodskoga puta, koji nije preslika stanja katoličanstva u Njemačkoj, nego elitnoga upravljačkoga sloja u različitim laičkim udruženjima, koji nerijetko gubi sponu s vlastitom vjerom. Opasnost koju ja vidim realna je mogućnost loma, raskida između Crkve u Njemačkoj i univerzalne Crkve. Pritom me pomalo čudi da neke stvari više nisu jasne. Nije, primjerice, jasno da vodstvo Crkve izvire iz apostolskoga nasljeđa. Sveta je Stolica do sada upozorila da Sinodski put nema vlast mijenjati stvari na tom polju, kao i da nema vlast mijenjati katoličku spolnu etiku. Problem je što se na ta vrlo izravna i jasna upozorenja oglušuje, kao da ništa nije rečeno. Stanje je složeno. Čini mi se da se sami biskupi nakon otkrivanja užasnih slučajeva i razmjera spolnih zloporaba boje – dijelom i zato što su i sami zakazali – i nalaze se u defenzivi. U svakom slučaju, zabrinut sam.
