Rat u Ukrajini izazvao je veliku dinamiku u svjetskim geostrateškim odnosima i žive rasprave o brojnim pitanjima ne samo u kontekstu geopolitike, nego i nekih temeljnih postulata suvremenoga društva. Od uvijek aktualnoga pitanja promjenjivosti ili nepromjenjivosti granica preko povijesnoga prava, koje, jasno, svaka država tumači na svoj način, pa sve do svjetonazorskih dvojba, u aktualnim izazovima svrstavanja na ovu ili onu stranu, ruska agresija na Ukrajinu javlja se ponegdje čak i kao neka vrsta moralnoga katalizatora koji baca novo svjetlo na ustaljene predodžbe o čestitosti i izopačenosti. Sve strane u svakom ratu uvijek su tražile i nalazile moralna opravdanja za svoje postupke i onda kad je nemoral njihove pozicije bio vidljiv golim okom. I Rusi i Ukrajinci tvrde da se bore za pravednu stvar. U ovom slučaju, mimo međunarodnopravnih i općecivilizacijskih argumenata koji redom govore u prilog Ukrajini, javlja se hrpa intervenata koji opravdanje ruske agresije pokušavaju pronaći u dubljim, slojevitim izazovima s kojima se suočava ljudsko društvo općenito. Ukratko, često se može naići na tvrdnje da Rusija svojim postupcima spašava civilizaciju od utjecaja iskvarenoga Zapada. To nije ništa neobično, rusko vodstvo nastoji uvjeriti svoj narod i čitavi svijet da je politika Moskve moralno utemeljena. No time se nameće i pitanje razloga toga narativa i njegova smisla. Podloga za rusko opravdanje vlastite agresije nalazi se u »ruskom svijetu«, ideološkom konceptu koji s jedne strane prostor ruskoga utjecaja vidi mnogo šire od granica Ruske Federacije, a s druge strane tomu prostoru daje eshatološku dimenziju, proglašavajući ga nekom vrstom predvorja kraljevstva nebeskoga, u kojem bi se trebali okupiti svi kojima je stalo do spasenja.
Iz perspektive zapadnoga kršćanstva miješanje politike u spasenje škakljivo je pitanje. Politika može svojim postupcima samo poslužiti tomu da pojedinci na onaj svijet dođu spremniji, ali nikako ne može biti arbitar. No i među svjetskim moćnicima ima onih koji nikad nisu čitali svetoga Augustina, pa i ne razmišljaju o tome da je svaki poredak na ovom svijetu manjkav i daleko od savršenosti božanskoga koncepta. Bilo je mnogo političkih projekata u ljudskoj povijesti koji su tvrdili da ostvaruju božanski naum, a pritom su činili zlo.
Ruska politika posljednjih godina otvoreno nastoji ostvariti koncept političkoga i duhovnoga jedinstva čija ideja u današnjem obliku seže još u 19. stoljeće, a spominje se mnogo ranije, i čija je srž svojevrsna usklađenost politike i duhovnosti. Problem je što pritom stradavaju Ukrajinci, a mogli bi i drugi. Problem za Hrvate u tome je što sličan koncept djeluje i u Srbiji. Ideja »srpskoga svijeta« preslika je, kao i u mnogim drugim slučajevima, ideje »ruskoga svijeta« i, ma koliko se pozivala na duhovnost, riječ je ponajprije o imperijalizmu.
Njemački politolog Andreas Heinemann-Gründer nedavno je objavio analizu novih trendova u ruskoj politici, koji su kulminirali agresijom na Ukrajinu, a idejna se podloga tih političkih odluka nalazi u ideji »ruskoga svijeta«, koncepta koji zastupaju ruska država i Ruska pravoslavna Crkva, koncepta koji predstavlja ideju posebne ruske civilizacije i »duhovno« jedinstvo ruskoga pravoslavnoga kulturnoga područja mimo granica i naroda. Duhovno jedinstvo nekoga područja tradicionalno je dobra zamisao, sve dok ne počne prelaziti granice, nametati se drugima i ugrožavati ih.
Heinemann-Gründer spominje pojam klerikalizma u kontekstu, kako piše, »simbiotske bliskosti između Ruske pravoslavne Crkve i režima pod Putinom«. Ruska pravoslavna Crkva i politički režim što ga utjelovljuje predsjednik Vladimir Putin, tvrdi njemački politolog, dio su globalnoga pokreta otpora »liberalnomu nacrtu«. Prema njegovim riječima, Ruska pravoslavna Crkva i Putinov režim slični su po svojoj autokratskoj strukturi, načelu vođe, unutarnjim procesima i kulturi lojalnosti. Uzajamno se nadopunjavaju i podupiru, donose korist jedno drugomu, uzajamno su klijentelistički povezani i ovisni jedno o drugome. To se očituje, tvrdi, »u maniri moralne nadmoći nad zapadnom dekadencijom i kao predstavništvo pravoga kršćanstva«.
Ruski pravoslavni patrijarh Kiril I. javno podupire Putinov vojni pohod na Ukrajinu, u više ga je navrata blagoslovio i protumačio kao moralni čin. Putin je dijete sovjetske obavještajne službe KGB-a, a Kiril je, tvrdi švicarska policija, bio agent KGB-a. Moguće je obraćenje svakoga čovjeka i u to ne treba ulaziti, posebice u tekstu koji se bavi politikom, no ciljevi i objašnjenja što ih nude i Putin i Kiril dijelom slijede logiku Sovjetskoga Saveza, a općenito predstavljaju Rusiju kao središte i mjerilo svijeta. Gledano iz politološke perspektive, tu se javljaju mnoga otvorena pitanja.
»Ruski svijet« ideja je kulturne potpunosti svega što se smatra ruskim. Vladimir Putin upotrijebio je taj izraz prvi put 2001. na svjetskom kongresu Rusa koji žive u inozemstvu, a na njemu temelji ideološka, politička, identitetska i geopolitička stajališta koja uključuju Ruse izvan granica Rusije. U tom je kontekstu »ruski svijet« sfera ruskoga utjecaja i obuhvaća sva područja u kojima ima nešto što se smatra ruskim. U geopolitičkom smislu »ruski mir« promiče jedinstvo Rusije, Bjelorusije, Ukrajine i drugih država članica bivšega Sovjetskoga Saveza i vidi ih kao jedinstvenu cjelinu. U tom smislu ideja »ruskoga svijeta« ne priznaje poseban identitet Bjelorusa i Ukrajinaca, a ruska vlada opisuje Ukrajinu kao »umjetnu državu« i sastavni dio »ruskoga svijeta«.
Izraz »ruski svijet« prvi se put spominje u 11. stoljeću u smislu civilizacijskoga prostora, a kao politički i kulturološki pojam često se javlja u 19. stoljeću, zajedno s izrazima »ruski duh«, »ruska ideja« i »ruska duša«. Dok je u vrijeme Sovjetskoga Saveza »ruski duh« bio predstavljan kao kreativna snaga komunističkoga imperija, nakon njegova raspada u sklopu različitih inicijativa »ruski svijet« predstavljen je kao ideja na kojoj se temelje ruska politika unutar Zajednice neovisnih država, ruska strategija prema dijaspori i sve ono što bi trebalo biti zaštitni znak Rusije, odnosno ruski »brend«. Putin je 2006. zatražio od ruskih djelatnika u kulturi da što je moguće više upotrebljavaju taj izraz, a godinu dana kasnije osnovana je istoimena zaklada, čiji je predsjednik Vjačeslav Nikonov izjavio da je riječ o projektu koji bi trebao jamčiti opstanak ruske nacije. Uistinu, gledajući različita povijesna razdoblja, ruska politika svoje je međunarodne poteze često opravdavala strahom za vlastiti opstanak. Ideju »ruskoga svijeta« prihvatila je i Ruska pravoslavna Crkva i njezini predstavnici redovito se njome koriste u svojim istupima.
»Ruski svijet« i u političkim i u crkvenim tumačenjima prožet je brigom za duhovne i moralne vrijednosti i potrebom njihove obrane politikom ruskoga državnoga vrha. Bilo da je riječ o političkim govorima, crkvenim propovijedima ili komentarima na društvenim mrežama, uvijek nanovo provlači se misao o Zapadu koji se iskvario i zanemario moralna načela i vrijednosti poput obitelji i tradicionalnih vrijednosti, a Rusija se javlja kao njihov najjači branitelj. U kontekstu rata u Ukrajini ta se misao provlači i kao metoda diskreditacije ukrajinske politike. U tom smislu Ukrajina je predstavljena kao umjetna tvorevina s totalitarnim, čak nacističkim vodstvom s dekadentnim i nemoralnim obilježjima. A Rusija se pritom javlja kao zaštitnik i spasitelj, koji će svojim bratskim zagrljajem izvesti posrnulu braću na pravi put. Heinemann-Gründer tvrdi da se »ruski svijet« u tom smislu javlja kao moralna snaga koja, kao i u slučaju Sovjetskoga Saveza, preuzima povijesnu ulogu spasitelja čovječanstva. On spominje i cinizam protagonista toga projekta u odnosu na brojne društvene izazove, dajući istodobno državi obilježja božanstva. Tvrdi da postupci Ruske pravoslavne Crkve prikazuju Putina, političara moći, kao svjetonazorskoga borca.
Nema sumnje da ruska kritika Zapada pada na plodno tlo svih na Zapadu koji su zabrinuti zbog općega gaženja tradicionalnih vrijednosti, razaranja društvenih struktura koje poprima obilježja sustavnosti, relativiziranja i moralne dekadencije. Suvremeno je društvo u krizi, zapadna civilizacija uporno se, korak po korak, odriče vlastitih temelja, a to se sve događa uz pristanak i čak suradnju političkih struktura. Reprezentativnost i transparentnost političkih odluka ugrožena je političkim potezima koji mnogima nisu jasni, politički predvodnici sve se više pretvaraju u sljedbenike trendova, parlamentarizam je toliko oslabio da se često stvara dojam da vlade i parlamenti samo potvrđuju odluke koje su već negdje donesene iza zatvorenih vrata. Dok se još prije dvadeset ili trideset godina slušao glas onih koji su se pozivali na tradicionalne vrijednosti, danas se takve izvrgava javnomu ruglu.
U toj općoj zbunjenosti i bezizlaznosti javlja se Rusija koja se bori za čestitost, za obitelj, za naravni zakon, za zdravo društvo. Problem je u tome što je reprezentativnost i transparentnost ruskoga političkoga sustava daleko gora od one na Zapadu, a deklarativno zauzimanje za tradicionalne vrijednosti i općecivilizacijske postulate ne znači da se ono primjenjuje i u stvarnosti. Uz to, vidljivo je da sav taj izričaj s ruske strane u posljednje vrijeme prate ruski topovi koji razaraju Ukrajinu.
Hrvatska je sve to doživjela. I »Načertanije« kojim je Ilija Garašanin 1844. opisao koncept stvaranja velike Srbije, i ulogu pravoslavlja u širenju srpstva i velikosrpske ideje, i stvaranje Jugoslavije, i bratstvo i jedinstvo kojim su Srbi štitili »bratske« narode od njih samih, i velikosrpsku agresiju.
Srbija je u moderno doba dosljedno prepisivala ruske političke koncepte i primjenjivala ih u području koje je smatrala svojom interesnom sferom. I pritom je u pravilu uživala zaštitu Moskve. Tako je po uzoru na »ruski svijet« nastao i koncept »srpskoga svijeta«, u biti identičan projekt povezivanja svih Srba ma gdje živjeli, s tim što se i ovdje, kao i u ruskom slučaju, ponegdje govori o kulturnom i gospodarskom povezivanju, a ponegdje, ondje gdje okolnosti to dopuštaju, riječ je i o povezivanju u državnu zajednicu. Pritom ulogu igraju s jedne strane definirani nacionalni interesi koji uključuju agresivan odnos prema susjedima, a s druge pozivanje na moralne vrijednosti i čak eshatološki pogled na svijet s vlastitim narodom kao pravovjernicima koji imaju ulogu predvodnika na putu u kraljevstvo nebesko.
Mnogi poznavatelji prilika u Srbiji tvrde da »srpski svijet« nije ništa drugo nego obnovljeni projekt velike Srbije, prilagođen novim okolnostima. U tom smislu valja promatrati i retoriku onih koji promiču te ideje u Srbiji. Jedni govore o razumljivoj potrebi jačanja veza među Srbima, drugi pak o gospodarskim i kulturnim interesima i očuvanju identiteta, a treći otvoreno spominju ideju »srpskoga ujedinjenja«. Ne bi trebalo smetnuti s uma ni činjenicu da srpska politika nije prošla katarzu, da političke snage koje su sudjelovale u agresiji na Hrvatsku i danas imaju ulogu u srbijanskoj politici i da se na kraju krajeva razlozi raspada Jugoslavije u Srbiji i danas tumače na isti način kao i početkom devedesetih.
Brojni zapadni teolozi upozoravaju na pogubnu ulogu Ruske pravoslavne Crkve u tumačenju aktualne ruske politike. Prema mnogim pokazateljima, mnogi predstavnici Srpske pravoslavne Crkve slijede taj trend Moskve. Čini se da se ekumenizam nalazi pred novim, velikim izazovom. Prema svemu sudeći, ishod rata u Ukrajini odredit će daljnji tijek toga dijaloga. Golim je okom vidljivo da se aktualne poruke Ruske pravoslavne Crkve, a u brojnim slučajevima i njezine sestrinske Crkve u Srbiji, nikako ne mogu pomiriti s onim što propovijeda Katolička Crkva. To nije samo teološko pitanje, štoviše u aktualnim okolnostima to je prvorazredni politički problem, ne samo u kontekstu međunarodne politike, nego možda ponajprije u perspektivi svakoga vjernika kojemu je stalo do vlastitih vjerskih postulata, a onda i do vlastite uloge u političkom sustavu. I naposljetku do toga kako taj njegov politički sustav djeluje. U svakom slučaju agresivna politika Moskve, zaogrnuta u plašt tobožnjega bratstva, vjere i tradicionalnih vrijednosti, već je viđena u hrvatskom susjedstvu, odnijela je brojne žrtve, a danas doživljava svoj nastavak u obliku »srpskoga svijeta«.
Društvene krize, bile one izazvane ratom ili drugim vrstama nemira, imale one gospodarski, socijalni, kulturološki ili svjetonazorski karakter, izazivaju zbunjenost društva kao cjeline i grozničavu potragu za novom orijentacijom. Zapad danas, uključujući i Hrvatsku, traga za vlastitom orijentacijom, ponajprije u vrijednosnom smislu i u kontekstu procesa donošenja političkih odluka. Takvo ranjivo društvo pruža plodno tlo za manipulacije i širenje loših utjecaja. Ruska se politika time koristi kako bi širila vlastite ideje, a Zapad joj slabljenjem vlastitih društvenih struktura navraća vodu na mlin.
