»Omnes iudices urbanaeque plebes et artium officia cunctarum venerabili die solis quiescant – Svi sudci, stanovnici gradova i trgovine neka na časni dan sunca miruju.« Tim je riječima rimski car Konstantin, vjerojatno ne posve svjestan civilizacijskoga dometa ustanove koju je stvorio, dana 3. ožujka 321. godine ozakonio neradnu nedjelju. Slaveći okrugli rođendan neradne nedjelje, njemački Savez za slobodnu nedjelju u srijedu 3. ožujka organizirao je preko interneta konferenciju »1700 godina slobodne nedjelje«. Na popisu govornika nalaze se predsjednik Njemačke biskupske konferencije biskup Limburga Georg Bätzing te predsjednik Vijeća Evangeličke Crkve u Njemačkoj biskup Heinrich Bedford-Strom, ali i predstavnica njemačke vlade i parlamenta, predsjednik krovne organizacije sindikata, kao i predstavnici pojedinih sindikata, ljudi iz svijeta kulture i športa te stručnjaci koji se iz raznih perspektiva bave slobodnom nedjeljom. Bez obzira na činjenicu da u Njemačkoj nedjeljom u pravilu ne radi ništa što ne mora, poseban je naglasak konferencije bio na pravnoj zaštiti nedjelje, kao i na širenju svijesti o njezinoj potrebi.
Neku su ključnu građu organizatori stavili na raspolaganje prije održavanja konferencije. Tako je objavljena neka vrsta ekumenskoga liturgijskoga i pastoralnoga priloga, čiji je uvod i zaključak potpisao evangelički teolog dr. Ralf Stroh. Ne priliči jednomu evangeličkomu teologu, niti je to u danoj prigodi potrebno, postavljati pitanje o teološko-naravnom utemeljenju nedjelje, tj. je li Konstantin u svojoj pragmatičnosti »natapkao« na nešto što je u čovjekovoj naravi, a što su Krist i kršćanstvo otkrili čovječanstvu, nego jednostavno konstatira da je nedjelja nadživjela Konstantina ne samo kao dan Gospodnji za vjernike, nego i kao društvena institucija. Tako već u prvim rečenicama uvoda Stroh kaže: »Rimski car Konstantin… upravo je tim ediktom osnovao izvanredno kulturno dobro koje do danas prožima naš društveni život. Neradna nedjelja do danas jamči ljudima slobodu od otuđenja, dariva im zajedničko vrijeme za obitelj i prijatelje, daje im prostor za oporavak i za bavljenje stvarima koje ih zanimaju te, naposljetku, ostaje dan za prakticiranje vjere i za bogoslužje.« Lakonski su to izrazili organizatori u pozivu na podršku očuvanju neradne nedjelje: »Rimsko se Carstvo raspalo, neradna je nedjelja ostala.«
Dobrim se dijelom raspao i koncept konstantinovskoga kršćanstva i takozvana »christianitas«, kršćanskost, tj. razdoblje u kojem kršćanstvo jedino ili barem pretežno određuje društvene vrjednote, uključujući i neradnu nedjelju. Drugim riječima, »neradna je nedjelja izgubila razumljivost sama po sebi«, napisao je Stroh. Ipak, nije izgubljena dubinska potreba za njom, što je prepoznao i njemački Ustav koji izrijekom – za razliku od hrvatskoga Ustava koji radniku jamči tek »pravo na tjedni odmor« – zahtijeva: »Nedjelja i državno priznati blagdani zakonski su zaštićeni kao dani počinka od rada i duševnoga oporavka.« U tome Stroh prepoznaje neku vrstu kulturnoga posredništva, prijelaza izvorno kršćanske ustanove na univerzalnu, općeprihvatljivu i općeprihvaćenu razinu. »To pravno jamstvo ima pred očima kršćansku tradiciju nedjelje. Njezino preuzimanje u svjetonazorski neutralni temeljni zakon događa se po snazi argumenata koji pokazuju da je nedjelja također stup općega dobra«, stoji u uvodu u priručnik.
Zato ju je »potrebno pravno zaštititi u odnosu na gospodarske interese te je utemeljiti neovisno o religijskim tradicijama«, pri čemu će kršćani uvijek ostati svjedoci izvora iz kojega izvire njezino stvarno značenje: čovjek je u konačnici stvoren za uskrsnuće.
Pokretači inicijative to izrijekom ne navode, no sličnu kulturnu premosnicu napravio je i Konstantin. Nema sumnje da je car, premda se sam krstio tek pred smrt, shvatio da budućnost pripada kršćanstvu kao novoj moralnoj i civilizacijskoj snazi. Stoga je instituciju dana počinka, koja spada u kršćansku, odnosno židovsku tradiciju, učinio univerzalnom. No za nedjelju ne rabi naziv iz judeokršćanske tradicije, nego izvorno iz poganske: ne govori o »dies Dominica« (danu Gospodnjem), nego o »dies solis«, danu sunca. Taj se naziv u anglosaksonskim i germanskim jezicima sačuvao do danas (Sunday, Sonntag). Poganski kult različitih božanstava koja su se nazivala suncem ima svoje izvore na istoku ondašnjega Rimskoga Carstva, ali se bio proširio cijelim područjem. S druge strane, samo evanđelje upotrebljava za Krista naziv »mlado sunce s visina«, a zora i svitanje oduvijek su bili simboli Kristova uskrsnuća. Tako su u blagodatima zakonski utvrđenoga neradnoga dana u tjednu mogli uživati svi, a svatko je opet mogao zadržati svoje religijsko tumačenje.
Uz napomenu da su propali svi dosadašnji pokušaji da se nedjelja, radi veće učinkovitosti radnih organizacija, zamijeni alternativnim neradnim danom – kao primjer se navodi staljinistički pokušaj u Sovjetskom Savezu nakon 1929. godine – Stroh zaključuje i sažima: »S etičkoga, sociološkoga, psihološkoga i medicinskoga motrišta zajednički se neradni dan u svom potencijalu oporavka ne može zamijeniti individualno zajamčenim ili izabranim drugim danima. Slobodna nedjelja, naime, ne nalazi svoje društveno opravdanje samo u nužnosti oporavka od radnih napora. Nedjelja je dan zajedništva i slobode od prisila. Ona teži tomu da raznovrsnim aktivnostima – od tradicionalnoga odlaska na bogoslužje preko igre, hobija i sudjelovanja u radu društava te obitelji i kruga prijatelja pa sve do neobveznoga sanjarenja – razvije fantaziju o tome kako bi mogao izgledati uspjeli život onkraj ekonomskih nužnosti.«
Taj »ključni potencijal nedjelje« prepoznao je i njemački Ustavni sud, koji je presudu iz 2009. godine obrazložio riječima: »Jamstvu nedjelje i blagdana naposljetku se može pripisati posebna spona s ljudskim dostojanstvom jer to jamstvo povlači granicu ekonomskoj logici koja je uvjetovana korisnošću te služi čovjeku radi njega samoga.« Na temelju tih riječi Stroh zaključuje: »Neradna je nedjelja nematerijalna kulturna baština višega reda jer otvara slobodne prostore u kojima se druga kulturna dobra mogu razvijati i biti društveno djelotvorna.«
Potreba da se nedjelja zaštiti kao zajednički neradni dan urodila je diljem Europe rađanjem nacionalnih saveza za nedjelju, za koje uvodničar kaže: »Pokret za zaštitu nedjelje upozorava na nemjerljiv doprinos koji neradna nedjelja daje našemu modernomu društvu te potiče politiku da je očuva bez rezova, zbog dobra ljudi. Dobro je što postoji slobodna nedjelja! Ona je već 1700 godina tradicija slobode.«
