Profesor dr. Alexander Filipović, njemački teolog i komunikolog, profesor kršćanske socijalne etike na Katoličkom teološkom fakultetu Sveučilišta u Beču, vrlo je plodan znanstvenik i jedan od vodećih stručnjaka koji multidisciplinarno istražuju izazove suvremenoga doba. Član je, sudionik i pokretač brojnih znanstvenih projekata u područjima teologije, filozofije, etike, komunikologije i umjetne inteligencije. Savjetnik je povjerenstva za izdavaštvo Njemačke biskupske konferencije, a od 2018. do 2020. bio je savjetnik njemačkoga Bundestaga za umjetnu inteligenciju. Sve su to razlozi da ga zamolimo da bude sugovornik Glasa Koncila o temama koje pritišću suvremenoga čovjeka, poput pitanja o tehnologiji koja pomaže, ali u isto vrijeme ugrožava.
Nije sigurno hoćemo li s boljom tehnologijom biti sretniji. Ali već to pitanje može nam biti od velike koristi jer smo pristalice vjere u napredak i dok odrastamo, upijamo orijentaciju prema tehničkim rješenjima gotovo poput majčina mlijeka. Možda u tom tehnološkom optimizmu gubimo iz vida pitanje o smislu, o sreći, o višim ciljevima, o tome što je ljudskost. Da, zbog toga se to pitanje mora postaviti. Tehnika nije neutralna, to je ono najvažnije što moramo shvatiti. Ljudi govore da je tehnika neutralna i da se njome samo moramo ispravno koristiti. Ali ona nije neutralna, u njoj se uvijek skriva vrijednosna odluka, u njoj su slike društva, suživota, poglavito u digitalnim tehnologijama. Da, moramo biti vrlo budni i o tome filozofski razmišljati, etički prosuđivati, politički regulirati, to je vrlo važno.
Ne mijenja se, ali postoji uzajamni utjecaj između strukture društva i tehnoloških komunikacijskih sredstava. Odnos između tehnike i društva nikad nije jednosmjerna ulica. Stoga postoje uzročno-posljedični odnosi, koji se nekad i ne mogu točno utvrditi. Postoje mnogi znanstveni nacrti koji to gledaju sasvim suprotno, koji kažu da je društveni razvitak zapravo napredovao i da su tehnološka pomoćna sredstva odgovor na probleme suvremenoga društva. Dakle, tu je taj odnos kauzalnosti zapravo suprotan. Mi se u suvremeno doba uopće ne bismo više mogli koordinirati i rješavati probleme kad ne bismo imali digitalna pomoćna sredstva. I stoga ne bih rekao da komunikacijska sredstva, primjerice društveni mediji i slične stvari, mijenjaju strukturu našega društva. Nego naše društvo stalno mijenja svoju strukturu, a posebice velikom brzinom u 20. i 21. stoljeću. I to ne samo zbog tehnologije, nego jer se mi ljudi dalje razvijamo, jer napreduju naši organizacijski oblici. Naši politički poredci, prometnice, sve to utječe i mijenja naš život. Ali u svakom slučaju postoji uzajamni utjecaj, svijet se mijenja velikom brzinom, kao i naš način komuniciranja, a to je golem izazov za politiku i etiku.
Vjerujem da je zaista dramatično, da. Vjerujem da će se primjerice na sučelju između mozga i tehnike dogoditi mnoge inovacije, dolazi umjetna inteligencija, pitanje je tko će napraviti brže čipove. Da, podatci o našem ponašanju već se analiziraju i gospodarski iskorištavaju. Poduzeća rade na sučeljima između mozga i računala i to je, naravno, pravo bogatstvo. Možemo pretpostaviti da se poduzeća koriste i našim mislima. Mene zanima koliko će to zaista tehnički dozrjeti u skoro vrijeme i kako će politika zapravo na to reagirati, kako ćemo mi ljudi na to reagirati, želimo li to zapravo.
To je veliko pitanje, to ovisi o politici. Na žalost, u politici je često prisutna neka vrsta optimizma vezanoga za napredak i ujedno fatalizma, koji kaže: »A dobro, što je tehnički moguće ionako će doći.« Ja baš ne razumijem zašto se politika tako odriče svoga primata. Zapravo, tko je političar, političarka, može uvijek reći ne, može kao demokratski legitimirana vlast odlučiti koja će tehnika postojati, a koja ne. U tom pogledu priželjkujem puno više hrabrosti vlada i parlamenata kad je riječ o reguliranju tehnologije.
To se naravno često događa u našoj interakciji s tehnikom. I moj se stroj za kavu sam gasi, kao i kuhalo za vodu. Mislim da je to dobro jer inače može pregorjeti ili će potrošiti previše struje. Dakle, mi te stvari ugrađujemo u tehniku i to radimo namjerno. A to onda nije ograničavanje slobode ako želimo da takvi sustavi postoje. Naravno, u svaki automobil možemo ugraditi takav sustav, primjerice da se ne može voziti ako to ne postoji. Zakoni ograničavaju slobodu. Međutim, ne vjerujem da nam se time oduzimaju kompetencije, mi moramo uključiti našu kreativnost, naše komunikacijske sposobnosti, našu emocionalnu inteligenciju.
Pojam inteligencije ovdje je naravno problematičan. Ne može postojati umjetna inteligencija jer pod pojmom inteligencije shvaćamo nešto što je povezano sa sviješću.
To je metafora. Na engleskom je to artificial intelligence, što znači nešto kao uvid, a ne ono što mi razumijemo pod pojmom inteligencije. Ali kad je riječ o vašem pitanju o strojevima, zanimljivo je nešto drugo. Strojevi simuliraju ljudsko ponašanje ili ljudsku inteligenciju, dijelom jako dobro, u nekim područjima, primjerice u šahu, ili kad je riječ o programima prepoznavanja govora. Oni simuliraju inteligenciju i to će u budućnosti činiti sve bolje. Bit će zanimljivo promatrati kako će izgledati suživot ljudi s tim strojevima. To činimo i danas kad razgovaramo sa spravama. Navikavamo se na to. Razgovarat ćemo s automobilima, naravno, još ćemo više interagirati sa strojevima, slično kao što interagiramo s ljudima. Međutim, ne vjerujem da će se to u konačnici jako odraziti na ono što podrazumijevamo pod humanim, ili kao što interagiramo s ljudima. Iako ne vjerujem da se to može točno predvidjeti, mora se to promatrati. To je zadaća i za teologiju, za etiku, vidjet ćemo što će se događati kad ljudi počnu interagirati sa strojevima, u tom smislu govorimo i o Bogu. Ali s druge strane, vremena su zanimljiva. Ne moramo uvijek strahovati. Može se reći: »Sjajno, baš me zanima što će se dogoditi.«
I najbolja umjetna inteligencija nije ništa drugo nego samo elektronika i matematika. Onoga temeljnoga ljudskoga, što je za nas važno, tu uopće nema. Postoji možda samo kao simulacija. A simulacija je nešto sasvim različito od onoga što se simulira. To su vrijednosna orijentacija, razmišljanje o natprirodnom, o božanskom, o transcendentalnom, o životu nakon smrti, kao i o krivici. To mogu samo ljudi. I stoga samo ljudi mogu imati odgovornost. Stroj ne može biti odgovoran. To nije moguće u fundamentalnom smislu jer pretpostavlja slobodu postupaka i svijest. I poimanje morala. I stoga se to što ste spomenuli ne može prevesti u strojni kod.
Obećanje svemoći nazočno je uvijek u umjetnoj inteligenciji. Kod analize velikoga mnoštva podataka doista dolazimo do potpuno novih spoznaja o tome kako se ljudi ponašaju, kako će se ponašati. Uz pomoć fotografija pozadine oka možemo donijeti zaključke o očekivanom životnom vijeku ili bolestima. Da, pitanje je kako doista postupamo s tim potpuno novim znanjem. Ne znam hoće li potraga za smislom biti teža. Istodobno vjerujem da se u trenutku veće dominacije tehnologije u čovjeku razvija potreba za pogledom iza kulisa. Da se pozabavi pitanjem komunikacije, interakcije, ljubavi, pitanjem smisla. A ja vjerujem da nam u tim pitanjima o smislu i o budućnosti, o nadi i dalje pomaže evanđelje, radosna vijest, Božje spasenjsko djelovanje u svijetu, primjer Isusa iz Nazareta, Krista. To nam je stvarno potrebno, ali naravno to je i veliki skok. Između našega tehnološkoga svijeta i svijeta Isusa iz Nazareta velik je procijep. Ali on je među ljudima uvijek postojao, taj jarak, i u prvobitnoj kršćanskoj zajednici. Crkva, teologija i vjernička zajednica moraju uvijek nanovo raditi na tom prevođenju. Potrebna mi je dobra propovijed, ona je od pomoći čovjeku u današnjem svijetu. Ali ne će biti jednostavnije, iako riječ je o izazovu koji se može i treba prihvatiti.
Politika, u prvom redu demokracija kao oblik političke vladavine, nalazi se pod pritiskom. Mi uvijek polazimo od deliberativne ideje, to znači raspravljamo, svi ljudi u zajednici raspravljaju o problemima u okviru argumentativnoga razgovora, u javnoj komunikaciji. I onda se to što pritom nastaje, nešto poput javnoga mnijenja, ulijeva u politički sustav, u parlamente, gdje ga prihvaćaju narodni predstavnici. Ali javlja se i gnjev, svađa i mržnja danas u društvenim mrežama i u javnoj komunikaciji, i više ne možemo govoriti o mirnoj, razumnoj argumentaciji. Vidimo polarizaciju političkih smjerova. Pomalo gubimo sredinu, ne u svim društvima, ali u Americi je to jako izraženo. Tomu ide naruku i politički sustav koji je već u sebi polariziran na dvije stranke. Ali i u drugim društvima, u Europi, opaža se to klizanje u političke ekstreme, i u komunikacijskom smislu. A ono što izaziva pozornost može se lako i komunikacijski posredovati, preko društvenih mreža. To znači, imamo zaista teškoća s održavanjem demokracije na životu. I to u materijalnom, sadržajnom smislu, da demokracija zaista živi, a ona živi u konačnici od građana među kojima vlada razumna razmjena mišljenja o političkim problemima. Društvene mreže u tom nam pogledu nisu od koristi, one više idu na ruku populistima nego razumnim demokratima.
To je vrlo težak kompleks problema. Ponajprije, važno je naglasiti da ideja transparentnosti kao normativna ideja vrijedi za države i državne postupke. A ne kao normativni zahtjev za osobe. Jer mi ljudi kao pojedinci po našem duhu i našoj svijesti imamo pravo biti sami sa sobom. To smatram ključnim. Međutim, države moraju u vrlo visokom stupnju ispunjati obvezu transparentnosti pri donošenju političkih odluka. I u politici, u europskim društvima, ima korupcije, ljudi se obogaćuju, to se vidi i osuđuje, novinari to otkrivaju, o tome se raspravlja. A što se tiče teorija urote, one su pokušaj da se odveć kompleksan svijet učini razumljivim. Teorije urote, koliko god se mnogim ljudima činile apsurdnima, za one koji ih zastupaju jednostavna su objašnjenja. Za mene osobno sve te stvari koje kruže potpuno su nevjerojatne, ne mogu si zamisliti da bi bile moguće, ali to je stvar moga razuma, moje znanstvene razumske orijentacije. Ali za te ljude to je stvarnost, teoretičari urote na taj si način pomažu bolje objasniti svijet. A kako s njima izići na kraj, to doista nije jednostavno. Važno je razlučiti između ljudi koji stvarno žele razumjeti i ljudi koji se služe teorijama urote na populistički, najčešće i desno radikalni način kako bi destabilizirali društvo. Dakle, nisu svi teoretičari urote radikalni desničari koji žele ukinuti demokraciju. Ljudi upravo u kontekstu korone doista imaju pitanja o tome što se događa. Kako se s njima može razgovarati, to doista ne znam. S mnogo strpljenja, a vjerojatno je potrebno i jako mnogo osobne komunikacije političara s tim ljudima.
Odgoj i obrazovanje uvijek se suočavaju s problemom da ne znaju kako izgleda budućnost. Postoji još jedan problem, a to je da se brzina razvitka, brzina promjena u svijetu takoreći udvostručuje iz desetljeća u desetljeće. To znači, 50 posto onih koji su prije dvadeset godina bili djeca radi u zanimanjima koja tada nisu bila poznata. Danas vjerojatno ne znamo u kojim će zanimanjima raditi 75 posto djece koja danas idu u školu. Jer se svijet mijenja tako brzo. Zato, kad se pitamo kako obrazovati djecu, možemo na jednoj strani izostaviti svu orijentaciju, sve usmjeravanje na ono što dolazi i posvetiti se samo temeljima, baviti se obrazovanjem u starom humanističkom smislu. Dakle mnogo športa, mnogo glazbe, mnogo književnosti, komunikacije, rasprave, retorike, to su važne stvari. Ali to naravno ne će pomoći djeci jer ona žele biti uspješna u poslu, žele se ostvariti. A to onda znači: moramo pronaći sredinu. Stoga ne bih danas slabio opće predmete, nego ih jačao, dakle šport, glazbu, književnost, komunikaciju, etiku, vjeronauk. Istodobno moramo gledati da ljudi dobiju uvid, primjerice, u to kako se programira. Kako se prave roboti. Kako funkcionira umjetna inteligencija. Ne trebaju već sada programirati umjetnu inteligenciju, ali trebaju dobiti prostor za odlučivanje i razumijevanje. Mislim da je to jako važno, posebice za djevojčice i žene jer živimo u svijetu u kojem nam uglavnom muškarci serviraju robote. Premalo je žena u tom području. Stoga nam je potrebna pluralnost i različitost i u tehničkim zanimanjima, kako bismo imali bolji svijet.
