Ovogodišnji dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju supružnici su Abhijit Banerjee i Esther Duflo, profesori ekonomije s američkoga Massachusettskoga instituta za tehnologiju (MIT), te profesor Michael Kremer s još poznatijega sveučilišta Harvard »za eksperimentalni pristup smanjenju siromaštva«. U službenom priopćenju Kraljevske švedske akademije iz Stockholma stoji: »Istraživanja koja su proveli ovogodišnji laureati uvelike su unaprijedila našu sposobnost borbe protiv globalnoga siromaštva.« U samo dva desetljeća primjene, njihov eksperimentalni pristup, temeljen na socijalnom eksperimentu, transformirao je područje razvojne ekonomije. Nadalje se u priopćenju navodi da je smanjenje globalnoga siromaštva u svim njegovim oblicima i dalje jedno od najvažnijih pitanja čovječanstva jer još uvijek više od 700 milijuna ljudi živi s vrlo niskim primanjima (manje od 2 dolara prihoda dnevno). Svake godine oko pet milijuna djece mlađe od pet godina umire od bolesti koje bi mogle biti spriječene adekvatnim programima cijepljenja ili izliječene jeftinim medicinskim terapijama i tretmanima. Polovina djece u svijetu, a posebice djevojčica, još uvijek napušta školu bez osnovne pismenosti i sposobnosti računanja. Ovogodišnji laureati u području ekonomske znanosti inovirali su pristup pronalaženja pouzdanih odgovora o najboljim načinima borbe protiv globalnoga siromaštva. »Pokazali su da se najbolji odgovori na ova manja, preciznija pitanja dobivaju u pažljivo pripremljenim eksperimentima među ljudima koji su upravo pogođeni tim problemima«, objasnili su iz Kraljevske švedske akademije znanosti.
Sredinom 1990-ih godina prošloga stoljeća Michael Kremer i njegovi kolege provodili su terenska istraživanja metodom slučajnoga kontroliranoga eksperimenta za testiranje niza intervencija koje bi mogle poboljšati školske rezultate učenika u zapadnoj Keniji. Novi nobelovci Abhijit Banerjee i Esther Duflo, s Michaelom Kremerom, ubrzo su izvodili slične studije o drugim sličnim pitanjima u drugim zemljama. Njihove eksperimentalne istraživačke metode postale su danas dominantan pristup u razvojnoj ekonomiji. Ekonomija razvoja, naime, grana je ekonomije koja se bavi aspektima procesa ekonomskoga razvoja zemalja s niskim dohotkom. Njezin fokus nije samo usmjeren mjerama i metodama promicanja gospodarskoga razvoja, gospodarskoga rasta i strukturnih promjena, nego i poboljšanju kvalitete života za najšire stanovništvo, kroz unaprjeđenje sustava zdravstva, obrazovanja, uvjeta rada te općenito unaprjeđenja politika smanjivanja siromaštva.
Tako je primjerice Kremerov tim 2001. godine objavio utjecajan rad koji donosi rezultate programa kojim se provodila borba protiv glista na razini osnovnih škola u Keniji, i to uz pomoć metode kontroliranoga slučajnoga eksperimentalnoga programa. Riječ je o metodi u ekonomskim istraživanjima (koju neki nazivaju i socijalnim eksperimentom) koja je zasnovana na mikroekonometrijskim testiranjima. Za razliku od makroekonomije, gdje se gledaju učinci na cijelu ekonomiju, metodom koju su oni rabili promatraju se učinci na razini mikrosubjekata pojedinaca, kućanstava, grupa, skupine poduzeća i sl. na način koji je preslikan iz prirodnih, odnosno medicinskih znanosti. Kako izgleda metoda? Prvo se slučajnim odabirom izabere eksperimentalni uzorak ispitanika (u njihovu slučaju djece koja imaju gliste) pa se potom na njih primijeni određeni tretman/terapija (medicinska terapija za »iskorjenjivanje glista«). Potom se usporede rezultati s kontrolnom skupinom što sličnijih sociodemografskih obilježja na koju nije primijenjen tretman/terapija da bi se najzad uvidjelo kakve učinke daje tretman na skupinu koja ga je primila u odnosu na kontrolnu skupinu. Ako su razlike velike i znatno u korist grupe koja je bila u tretmanu, preporučuje se proširiti tretman/intervenciju na što širu populaciju uz istovremeno uvažavanje troškovnih aspekata.
Tako su u studiji o iskorjenjivanju glista u osnovnim školama Kenije Kremer i suradnici došli do zaključka da je program doveo do znatno većega sudjelovanja u osnovnoj školi nakon dvije godine liječenja među skupinom liječene djece u odnosu na nesudionike, tj. kontrolnu skupinu djece koja nije bila u programu terapije. Također, među liječenom skupinom djece stopa izostanaka iz škole smanjila se za otprilike jednu četvrtinu, a porast školskoga sudjelovanja bio je posebno velik među najmlađom djecom. Koristi se prelijevaju i na djecu »nesudionike tretmana« jer se zbog programa smanjuje mogućnost njihove zaraze glistama. Grubi izračuni sugerirali su navedene koristi i prelijevanje koristi na djecu nesudionike, to jest bili su dovoljni da se opravda ne samo potpuno subvencioniranje tretmana javnim sredstvima kako bi se osigurala njegova dostupnost besplatno djeci zaraženoj glistama, nego čak i plaćanje određene subvencije obiteljima/djeci u tretmanu kako bi se povećao odaziv liječenju jer zbog slabije informiranosti poradi slabije obrazovanosti stanovništva, iako su terapije besplatne, stope odaziva nisu visoke. Nakon rezultata tih istraživanja jedna američka zaklada podržala je financijski program za pružanje lijeka protiv glista onima koji ga trebaju, a odjel s MIT-a na čelu s Esther Duflo pomogao je pokrenuti neprofitnu organizaciju koja je pomogla kenijskoj vladi osigurati liječenje 3,6 milijuna djece 2009. godine, navodi MIT.
Drugi primjer jest rad Esther Duflo koji donosi eksperiment s uzimanjem cjepiva protiv ospica u siromašnoj pokrajini u Indiji u kojoj je inače bio veoma nizak odaziv na javni program cijepljenja – samo oko 1 %. Eksperimentalni pristup sastojao se od tri skupine i dva tretmana. U prvoj skupini produžili su rad ambulanata i organizirali kamp za cijepljenje koji je imao cjelodnevno radno vrijeme, jer radno vrijeme ambulanata u toj pokrajini bilo je prilično fleksibilno, tj. roditelji su znali doći u ambulantu tijekom radnoga vremena a da je ona bila zatvorena, pa ih je to demotiviralo u odazivu. U drugoj skupini, uz kamp, dali su i porciju leće majkama koje dovode djecu na cijepljenje, a imali su i treću kontrolnu skupinu koja nije imala poticaje, tj. kod nje je ostalo sve kako je bilo: program cijepljenja provodio se u lokalnim ambulantama s fleksibilnim pristupom radnomu vremenu. Najveći je odaziv na cijepljenje bio u slučaju druge skupine, gdje su se dijelile porcije s lećom za majke koje su dovodile djecu na cijepljenje: odaziv se povećao na 38 %.
Sljedeće istraživanje koje se često spominje, a vezano je uz rad navedenih profesora, borba je protiv malarije u zemljama supsaharske Afrike, gdje svake godine od malarije umre velik broj djece do 5 godina. Naime, oko milijun ljudi godišnje umire od malarije, koju često prenose komarci, a većina njih su djeca u dobi ispod 5 godina (više od 80%). U kontroliranom eksperimentu pokušalo se istražiti koji je najbolji način preveniranja malarije: treba li besplatno dijeliti mreže za zaštitu kreveta, pri čemu se pojavljuje pitanje hoće li ih ljudi rabiti za zaštitu kreveta ili neki možda za ribarenje, ili da ljudi plate određeni dio tržišne cijene (participaciju) za mreže kako bi ih više cijenili i zbog toga upravo rabili za zaštitu kreveta od komaraca i insekata prijenosnika malarije. Dakle, pojednostavljeno, u tom istraživanju bila su dva uzorka: uzorak žena koje su dobile u potpunosti besplatne, tj. javno financirane mreže za krevete, i uzorak žena koje su plaćale za mreže do 0,6 dolara, što je još uvijek bilo ispod pune tržišne cijene mreže. U zaključku istraživanja kaže se da nisu pronađeni dokazi da se smanjuje uporaba mreža za krevete kod žena i obitelji koje su ih dobile besplatno u odnosu na one koje su za njih platile dio cijene. Naplata participacije za mreže ipak znatno smanjuje pristup, tj. pokrivenost obitelji sa zaštitnim mrežama za krevete, padajući čak za 75 posto kada cijena poraste s nule na 0,75 dolara za mrežu. Rezultati sugeriraju da je besplatna distribucija mreža učinkovitija i isplativija u borbi protiv malarije u zemljama supsaharske Afrike nego participiranje u plaćanju cijene za mreže od strane obitelji.
Posebnost razvojnih ekonomista koji su ove godine dobili Nobelovu nagradu za ekonomiju njihov je pristup politici i programima ublažavanja siromaštva. Oni su veoma kritični prema velikim programima pomoći, pa tako profesori Abhijit Banerjee i Esther Duflo u svojim predavanjima (dostupnima na Youtubeu) navode graf s iznosima financijske pomoći koji su išli prema siromašnijim afričkim zemljama kroz nekoliko »velikih programa«, no siromaštvo je i nadalje velik izazov u tim zemljama, a iz njihove kritike može se iščitati da je pristup »velikih programa pomoći« bio prilično neučinkovit, s vjerojatnošću da dio pomoći završi ondje gdje ne bi trebao. Oni se pak zauzimaju za pristup u kojem se veliki problem globalnoga siromaštva razbije na mnogo manjih konkretnih pitanja koja su različita i ovise o kontekstu zemlje u razvoju i na koje je onda moguće pronaći konkretnije empirijski utemeljene odgovore.
Ti su odgovori često rezultat kontroliranoga eksperimentalnoga pristupa koji, smatraju, daje bolje odgovore na pitanje koji je program učinkovitiji u ublažavanju specifičnoga izazova u područjima zdravstvene zaštite siromašnijih stanovnika i djece, proširivanja sudjelovanja u obrazovanju i unaprjeđenja obrazovnih ishoda siromašnije djece i općenitih programa ublažavanja siromaštva. Tako su rezultati istraživanja ovogodišnjih nobelovaca, ali i sve većega broja istraživača koji ih slijede, poboljšali sposobnost borbe protiv siromaštva u praksi djelujući konkretno praktičnim programima intervencija koji su prije široke upotrebe bili prethodno evaluirani temeljem kontroliranoga eksperimenta, tj. tek kada bi se za neki program eksperimentalnim pristupom na pilotnom uzorku empirijski utvrdilo da donosi znatne koristi, preporučila bi se intervencija na širu skupinu ili cijelu populaciju, kao u primjeru osiguranja distribucije besplatnih mreža za krevete u Keniji u borbi protiv malarije.
Nesumnjivo je da je navedeni trojac profesora svojim istraživanjima unaprijedio pristupe programima ublažavanja siromaštva u nerazvijenim i zemljama u razvoju s visokom prisutnošću siromaštva te su zato i zaslužili Nobelovu nagradu za ekonomiju. No moguće je pronaći također i kritične tonove u radovima drugih ekonomista takvu pristupu politici ublažavanja siromaštva, koji postaje dominantan u području razvojne ekonomije. Kritike idu u dva smjera. Prvi smjer kritika odnosi se na sam eksperimentalni pristup koji je posuđen iz medicinskih istraživanja učinkovitosti uvođenja novoga lijeka koji se testira na uzorku pacijenata i rezultati se uspoređuju s kontrolnom skupinom koja je dobila placebo terapiju ili nije dobila terapiju uopće kako bi se na kraju temeljem razlika ocijenila učinkovitost lijeka. Naime, prigovor ide u smjeru da socijalni eksperimenti u društvenim znanostima, pa i u ekonomiji, nisu još uvijek u dovoljnoj mjeri razradili etičke protokole koji su već dugo vremena standardni u medicinskim istraživanjima kako bi se osigurala informirana suglasnost pojedinaca, spriječila eventualna šteta sudionicima i slično. O tim etičkim problemima povezanim sa socijalnim eksperimentima na siromašnima kao pogodnim za eksperimentiranje zasigurno će se morati povesti mnogo više računa u budućnosti, smatraju kritičari toga pristupa. Neki od njih idu i korak dalje te smatraju da takvo socijalno eksperimentiranje nad siromašnima u nerazvijenim zemljama nosi dašak neokolonijalnih stavova.
Drugi smjer kritika upućuje na određene nedostatke samoga pristupa socijalnoga eksperimenta. Uzročni model koji se nalazi u osnovi toga pristupa usredotočen je na učinke koje donosi određena intervencija u smislu socijalnoga programa koji se evaluira na uzorku siromašnih, bolesnih i općenito marginaliziranih. Međutim, on se ne bavi uzrocima nastanka siromaštva, socijalne isključenosti i sličnih problema. Također, tim pristupom, kako i sami profesori kažu, cilja se na uže skupine kojima se onda nakon ostvarenoga empirijskoga uvida ide pomoći konkretnim socijalnim programima, dok se određeni ekonomisti zalažu i nadalje za poboljšanje programa na makroekonomskoj razini, u smislu uspostavljanja pravednijih trgovinskih odnosa između razvijenih i nerazvijenih zemalja, uspostavljanja razine radničkih prava i standarda zaštite zaposlenika u manje razvijenim zemljama sličnim onima u razvijenim. To vjerojatno određenim globalnim kompanijama koje svoja sjedišta imaju u visokorazvijenim zemljama ne odgovara jer bi im povisilo troškove poslovanja, a njihove interese nerijetko štite predstavnici vlada tih zemalja kada se vode pregovori o režimima trgovinskih odnosa i slično.
Tako da zasigurno postoji još mnogo prostora u unaprjeđenju i ispravljanju određenih »strukturnih nepravda« koje postoje u trgovinskim i drugim odnosima između razvijenih i nerazvijenih zemalja, što bi zasigurno onda na makrorazini pridonijelo boljim razvojnim prilikama i većemu smanjivanju siromaštva u nerazvijenim zemljama svijeta.
Ipak, s obzirom na tradiciju dodjeljivanja Nobelove nagrade za ekonomiju, rijetko se dogodi da ju dobiju ekonomisti koji se bave razvojnom ekonomijom i pitanjima ublažavanja globalnoga siromaštva, pa je u tom smislu ovogodišnji izbor »pun pogodak«. Nada je i da će dodjela ovogodišnje Nobelove nagrade ekonomistima dodatno staviti u fokus pitanja globalnih ekonomskih nejednakosti i težine siromaštva u kojem živi više od 700 milijuna ljudi, s manje od 2 dolara prihoda dnevno u pojedinim dijelovima svijeta (supsaharska Afrika, dijelovi jugoistočne Azije, dijelovi Južne Amerike), koji nadalje vape za konkretnijim programima pomoći kako bi se i stanovnicima tih krajeva konačno osigurali dostojanstveni uvjeti života o kojima danas mnogi od njih samo sanjaju.
