Za hrvatskoga nogometnoga reprezentativca i kapetana Nogometnoga kluba »Osijek« Milu Škorića oni koji ga poznaju reći će da je vrlo samozatajan i susretljiv. Na nogometnom terenu srčan, izvan terena srdačan. U »Osijeku« taj je Slavonac ušao među rekordere jer je drugi po broju nastupa u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi za taj klub.
»Rođen sam 19. lipnja 1991. u Vinkovcima u bolnici, a odrastao sam u Novim Mikanovcima. U obitelji nas je četvero braće i sestara«, navodi kapetan »Osijeka«. Uz dvije sestre ima i brata blizanca Antu. Kao i brojni dječaci u ranoj dobi, i on je igrao nogomet po ulicama, sokacima, livadama.
»Ne znam odakle tolika ljubav, pa i odluka za nogomet. Zapravo to je neki Božji plan. Došla je prirodno kad sam zaigrao prvi put kao klinac. Svaka profesija ima svoj razvoj i svoj put, pa tako i nogomet. No kad je nešto s ljubavlju, čovjek ima snažan motiv, jer ljubav je pokretač svega, pokretač života. Vjera je ljubav. Tako i danas gledam kad se osvrnem na svoje početke igranja. Kao dijete počeo sam igrati u Mikanovicima pa zatim u Vođincima. Kad sam stasao, zvali su me iz vinkovačke ‘Cibalije’. Onda su me zvali iz ‘Osijeka’, s kojim sam potpisao prvi profesionalni ugovor.«
Ističe da nije s time sve riješeno jer u njegovanje ljubavi treba neprestance ulagati, žrtvovati se. Zapravo ljubav je trening, samodisciplina. »Iz ljubavi sve kreće, vjera, povjerenje, ljubav prema Bogu, prema supruzi, roditeljima, braći i sestrama, prijateljima. Ona sve pokreće, pa tako i ljubav prema nogometu.« Imao je kratke epizode igranja u »Gorici« i HAŠK-u iz Zagreba. »Imao sam snažnu potporu od obitelji i prijatelja tijekom cijele karijere. Uvijek su bili uza me i bodrili me, a ostalo je bila stvar struke, jer ja sam došao iz maloga mjesta bez ikakva zaleđa, dakle nitko me nije ‘gurao’. Prvo me prepoznao trener iz Vođinaca Mijo Brkić, usmjeravao me i pokojni Ivan Maras iz ‘Osijeka’, a prvu pravu priliku u seniorskom nogometu dao mi je legendarni današnji živući trener Ilija Lončarević.«
»Kad god izlazim na teren, prekrižim se i zahvalim Bogu što sam zdrav i što se mogu baviti onim što volim, a to je nogomet. Pa lutanja i sve teškoće s kojima sam se susretao ojačale su me i izgradile, tako sam doživio puninu vjere. Jer ako je Bog uza me, sve mogu postići prema njegovim planovima. To sam iskusio i uvjeren sam u to. Zato mislim da ne treba srljati u životu, treba vjerovati i raditi.«
O svojem sudjelovanju u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji rekao je: »Na to sam ponosan do neba jer mnogi sanjaju jednoga dana obući dres reprezentacije Hrvatske, za čiju su slobodu brojni dali živote, a ja sam ga oblačio pet puta i nadam se da ću još koji put.«
Škorić je na popisu hrvatskih reprezentativaca u utakmicama za kvalifikacije Svjetskoga prvenstva, o čemu kaže: »Domoljublje mi je u dvije riječi: Samo Hrvatska. Ljubav prema domovini jača je od bilo koje sile. Tu je tajna hrvatskih uspjeha, jer igrači vjeruju Bogu i ljube svoju domovinu, u čiju su slobodu utkane brojne žrtve.«
