Jedno osebujno praznovjerje kaže da tko u jastuku pokojnika pronađe »anđeosku krunu« – gvalju od perja – može biti siguran u njegovo onostrano blaženstvo. No čitatelj Pisma ne mora biti osobenjak da bi se uvjerio da anđeli rijetko pribivaju ovozemnim krunidbama. Izraelska »kruna slavna« spominje se samo kod krunidbe zloduhom mučena Šaula, anđeoskoga zborovođe Davida i Joaša – dječaka koji se skrivao među hramskim kerubima – a »sveta kruna« i »vijenac veličanstva« resili su tek one što su na zemlji zalazili »pred lice anđela«: Mojsija, Arona, Jošuu i Jonatana. Židovi su, naime, neuveli i dični vijenac ljepote i života iščekivali – na nebesima. To potkrjepljuje brojnost kruna u Otkrivenju: nose ih anđeli Bezdana i starješine pred Prijestoljem, ali i »Kralj kraljeva«. Stoga je prikladno da je vijencem od dvanaest anđeoskih zvijezda u nebu urešena i »kraljica majka« koju Sin »ne će odbiti«: Žena čiji je rod satro glavu Zmaju.
»Okrunit ćeš se!« dovikuje Zaručnik u Pjesmi nad pjesmama onoj što je »lijepa kao mjesec, sjajna kao sunce, strašna kao vojska pod zastavama«. Da je time nagovijestio i Marijin vijenac spleten od zvjezdanih znakova vojske nebeske, razumjeli su brojni umjetnici trecenta.
Brojnost pak rodova te vojske temperom je na drvu uspjelo prikazati jednomu sijenskomu gonfalonjeru. Makar se Niccolou di Buonaccorsu spočitava repetitivnost figura smještenih u iluzionističkom prostoru, na njegovoj se »Krunidbi Djevice« od mnoštva raznolikih anđela prostor jedva i nazire. Dok Krist zakriljen serafima kruni Gospu nad Prijestoljima, u pozadini se upravo stišava kerubinski lepet eda Gospodstva predvedu pjesmu preostalih peterih zborova. Nebeski glazbenici tvore kružni ritam koji kulminira u nježnom luku Isusove geste i sjaju Marijina brokatnoga plašta. Ali Kraljičina kruna – pod kojom se vijori djevičanski veo – kao da je ostala nedovršena.
Kada je Ladislav Napuljski 1395. iz svoje prijestolnice zbog optužaba za vještičarenje i krivovjerje protjerao Angelinu od Montegiovea, vjerojatno je mislio da je priča s tom neobično bučnom udovicom dovršena. No za blaženu franjevačku trećoredicu – rođenu 1357., godinu nakon prvoga spomena slikara političara – priča je tek započinjala. Iz kraljevske tamnice, kamo je dospjela jer je propovijedanjem djevičanstva brojne talijanske djevojke odvratila od unosnih brakova, Angelina da Marsciano zaputila se u Foligno, gdje joj je Krist u viđenju pokazao samostan. Ali ne bilo kakav: kuću otvorenih vrata iz koje će dojučerašnje plemkinje slobodno odlaziti na njegu bolesnika i prosjaka, udovica i sirota, i slobodno se vraćati na osobnu molitvu i sestrinsko zajedništvo. Trećoredicama blažene Angeline upravo će kruna zajedništva očuvati veo apostolata od okrznuća nerazumijevanjem suvremenika. Ta i Gospinu krunu tvori zagrljaj anđela.
