Bog kojega nam je Isus objavio nije samac, on je zajedništvo u ljubavi: Otac, Sin i Duh Sveti. Otac je onaj koji od vijeka ljubi i koji će zauvijek ljubiti, Sin je Onaj koji je od Otca Ljubljen, a Duh Sveti je Ljubav između Otca i Sina. U to jedinstvo i zajedništvo ljubavi koje postoji među osobama Presvetoga Trojstva pozvan je svaki čovjek, po Isusovu utjelovljenju, muci, smrti i uskrsnuću. Imati zajedništvo s Trojednim Bogom znači imati život, i to život u izobilju; život koji ne prestaje ni nakon smrti, jer onima koji su vjerni Bogu, koji žive u zajedništvu s njime »život se mijenja, a ne oduzima«. Po krštenju kršteniku je otvoren pristup tomu životu i tomu zajedništvu, jer »ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!« (Rim 5, 5).
Upravo za to vječno zajedništvo s Bogom u ljubavi – za koje se treba opredijeliti već ovdje na zemlji – čovjek je i stvoren. Stoga srce svakoga čovjeka – bio on toga svjestan ili ne – čezne za Bogom. »Za sebe si nas stvorio i nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi«, reći će sv. Augustin, nakon dugoga lutanja. Ovisno o tome odgovara li čovjek ili ne nostalgiji za Vječnim utisnutoj u njegovo srce – njegov život biva autentičan ili neautentičan, ostvarujući ili otuđujući.
»Bog, koji te je stvorio bez tebe, ne će te i spasiti bez tebe!« veli također Augustin. Bog je čovjeka stvorio slobodnoga i poziva ga da se u slobodi opredijeli za Boga, da živi zajedništvo s njim, da raste u tom zajedništvu sve do savršenoga zajedništva, koje mistici – koji se služe zaručničkom i bračnom simbolikom – nazivaju sjedinjenjem s Bogom. Savršeno zajedništvo s Bogom odnosno sjedinjenje s Bogom nije ništa drugo doli ostvarena svetost – na koju su svi po krštenju pozvani. Spasiti se, odnosno ostvariti vječni život znači imati trajno, vječno zajedništvo s Bogom u ljubavi. Do savršenoga zajedništva s Bogom – kada nedostaje još samo visio beatifica, tj. gledanje licem u lice – može se doći već u ovom zemaljskom životu. To su ostvarili svetci i svetice kroz povijest Crkve, a mistici su to stanje naširoko opisali u svojim djelima koja govore o njihovim iskustvima.
Cilj je duhovnoga života dosegnuti sjedinjenje, dospjeti do savršenoga zajedništva s Bogom u ljubavi već ovdje na zemlji, što onda svoj nastavak i rast ima u vječnosti, kada će biti »rastrgnut veo što priječi susret jasni« (sv. Ivan od Križa).
