Nacionalni stožer svojim mijenjanjem brojnih tumačenja povodom uvođenja i provedbe potrebnih mjera zaštite od korone sve više gubi svoju vjerodostojnost pa građani više ne slušaju poslušno bez prigovora niti poštuju njegove odluke. Nisu više »mala djeca koja bespogovorno slušaju svoje roditelje«, kako je to rekla saborska zastupnica Sandra Benčić. Dakle, napušta se poslušnički mentalitet građana prema autoritetima vlasti.
Da je povijest učiteljica života i načina ponašanja u određenim okolnostima, usporedbe radi, svjedoči i primjer poslušničkoga i podaničkoga ponašanja francuskih novina prema načelu »odakle vjetar puše«, preuzet iz knjige »Pisma Illustrissimi«, autora Albina Lucianija (pape Ivana Pavla I.) u kojem je opisana promjena načina izvještavanja javnosti u Francuskoj u doba Napoleona. Napoleon je 1815. g. svrgnut s vlasti i smješten u neku vrstu zatočeništva na otok Elbu. Kada je odlučio pobjeći s otoka i s malim brojem vojnika krenuo prema Parizu s namjerom da ponovno preuzme vlast, francuska je javnost bila obavještavana na sljedeći način: »Hajduk je pobjegao s otoka Elbe; Uzurpator je stigao u Grenoble; Napoleon ulazi u Lyon; Imperator stiže večeras u Pariz«.
Iz toga načina izvještavanja uočljivo je da je svrgnuti Napoleon, kada je još bio daleko i neopasan, bio tituliran kao »hajduk«. Dolaženjem sve bliže Parizu ponovno je dobio ime »Napoleon«, a u konačnici je tituliran kao »Imperator«. Ta usporedba trebala bi biti pouka kako se ne bi smjelo ignorantski odnositi prema mogućnosti izbora cjepiva, koje za brojne građane znači život.
Nadovezujući sa na spomenutu povijesnu zgodu, papa Ivan Pavao I. (bio je papa samo mjesec dana 1978. g., kada je iznenada umro), objašnjava načela kako vladati i koja načela primjenjivati u određenim životnim okolnostima, odnosno opasnostima. Prepričano, poruka je: Velika načela određuju i upućuju na način ljudskoga života. Međutim, ljudi su različiti kao i lišće na stablu, svaki je nalik jedan drugomu, ali nisu nikada savršeno isti. Zato je potreban oprez kada se ista načela primjenjuju na promijenjene okolnosti i na trenutačnu stvarnost.
Primijene li se te poruke na sadašnjost, to znači da u pogibelji od korone ljudi moraju biti razumni i prihvaćati cjepivo bez predrasuda prema njegovu podrijetlu. To ne znači odustajanje od načela, nego znači njihovu primjenu na konkretnu zbilju. Pojednostavnjeno rečeno, treba prihvatiti lijek koji spašava život.
Dosadašnji odnos EU-a i Hrvatske prema cjepivima protiv korone bio je opterećen ideološkim predrasudama prema proizvođačima cjepiva bez propitivanja o učinkovitosti pojedinoga cjepiva. Pojednostavnjeno se to iskazivalo porukama javnosti da su cjepiva Istoka (Rusija i Kina) sumnjiva podrijetla i nedokazanoga učinka, za razliku od cjepiva Zapada (SAD i EU), koja su provjerena pa zato kvalitetnija i sigurnija. Uglednici Zapada (ne samo Hrvatske) iz svih područja znanosti i politike (državnici, liječnici, virusololozi, epidemiolozi, etičari, psiholozi, geopolitičari, teoretičari zavjera i sl.) iznosili su svoja tobože argumentirana stajališta o kvalitetama pojedinih cjepiva, ali uvijek u korist zapadnih cjepiva, uz iznimke pojedinaca.
Tako se u pitanju zaštite zdravlja čovječanstva nastavila blokovska podjela iako se iza svega krila kapitalistička bitka za zaradu s namjerom istiskivanja protivnika s unosnoga tržišta lijekova. U tome se uspjelo pa je većina europskih država ugovorila zapadna cjepiva, financirala proizvodnju, pa i unaprijed plaćala. Kada je nastupio »trenutak istine«, a to su rokovi isporuke ugovorenih količina cjepiva, nastao je zastoj koji je opravdavan navodno »nepredvidivim« teškoćama u proizvodnji, što je neuvjerljivo jer se radi o vrhunskim institutima i stručnjacima.
Ipak su prednost isporuke iskoristile bogatije države, prije svih SAD, Engleska i Izrael. Ostale države EU-a, a među njima Hrvatska, stavljene su na čekanje. Zbog toga zastoja dovedena je u pitanje i provedba druge faze cijepljenja za cjepiva za koja je to propisano. Osim toga, zaustavljen je čekanjem tijek procjepljivanja većine populacije i omogućena pojava novih opasnijih mutacija virusa. U strahu od panike političari umiruju svoje građane novim tvrdnjama da odgađanje nije štetno. Najavljuje se i mogućnost ugovaranja nabave ruskoga i kineskoga cjepiva, pa i mogućnost suradnje u proizvodnji. Tako je nužda (strah) promijenila »znanstvene«, ali i ideološke predrasude, prema načelu »sila zakon mijenja«.
Državnici nekih zemalja Europske unije (Mađarska), pa i susjedne Srbije (koja nije članica EU-a), uspješno okončavaju cijepljenje ruskim cjepivom. Ruski ambasador nudi Hrvatskoj odmah isporuku cjepiva Sputnik V, ako to zatraži. Hrvatska još šuti. Više polaže nadu da će dobiti dovoljne količine zapadnoga cjepiva Astra-Zenece, koje je kvalitetno, ali prema više izvora samo za mlađe od 65 godina. Međutim, hrvatsko je pučanstvo u prosjeku ostarjelo i prosjekom pripada među najstarije u Europi, što znači da bi učinkovitost toga cjepiva mogla biti upitna. Unatoč tomu domaći stručnjaci uvjeravaju da nema dokaza o neučinkovitosti toga cjepiva na starije. Dakle, treba »vjerovati na riječ«. Nasuprot tomu, Njemačka i još neke razvijenije države EU-a odbijaju primjenu cjepiva Astra-Zenece na stariju populaciju. Ako Njemačka što prije obavi cijepljenje ruskim ili kineskim cjepivima, hoće li to ohrabriti i Hrvatsku?
