Španjolski film »Paralelne majke« osebujnoga redatelja i scenarista Pedra Almodóvara veoma je dobra drama, koju rese ponajbolja autorova obilježja. Slojevit je, snažan, već ovjenčan nagradama, među kojima je i za najbolju glumicu na festivalu u Veneciji dodijeljenu Penélopi Cruz. Dramaturgija je vrsno provedena jer daje jasnoću radnje unatoč složenosti, montaža je često paralelna, fotografija puna jarkih boja iznimno je lijepa, kao i dojmljiva glazba Alberta Iglesiasa. Gluma svih glumaca uvjerljiva je i jako dobra, a vrstan i siguran redateljski pristup sve sjedinjuje.
Almodóvar se prihvatio vrlo važnih motiva koje razmatra s više motrišta. To su majčinstvo zrele žene Janice (Cruz) koja se raduje djetetu i adolescentice Ane (Smit) koja se tek traži u životu, kao i Terese (Sánchez-Gijón), žene koja karijeru stavlja ispred majčinstva. Tu je i motiv obitelji kao središta iz kojega svi potječu i čije okolnosti jako utječu na formiranje dječjih karaktera, potom zamjena novorođenčadi u bolnici, tuga te povijest vlastite zemlje koja isto utječe na nove naraštaje. Povijesni dio okvir je filmske priče te daje vrlo snažan dojam na kraju.
Riječ je o mračnoj španjolskoj povijesti u vrijeme Građanskoga rata kada je mnogo ljudi pobijeno i bačeno u zajedničku grobnicu. Želja da ondje pronađe djeda Janice dovodi u kontakt s forenzičarom Arturom (Elejade), a u rodilištu upoznaje mladu Anu. Njihovi se životni putovi i razilaze i ponovno nalaze, a ljubav prema djetetu spaja…
