Kvaliteta odgojno-obrazovnog procesa ovisi o mnogim čimbenicima, ali je očito da ovisi ponajprije o učiteljima/nastavnicima. Učitelj/ nastavnik najbolji je jamac kvalitetnoga odgoja i obrazovanja i teško možemo zamisliti kvalitetnu školu bez kvalitetnih nastavnika. Uspješnost i zadovoljstvo učenika školom najuže je povezano s kompetencijama nastavnika koji s njima rade, jer su njihov odnos s učenicima i njihova kvaliteta poučavanja presudni čimbenici koji djeluju ne samo na učeničke odgojno-obrazovne ishode, nego i na zadovoljstvo učenika školom. To vrijedi i za vjeronauk kao školski predmet. Bez kvalitetnog vjeroučitelja nema ni kvalitetne vjeronaučne nastave.
U posljednjih četrdesetak godina gotovo u svim europskim zemljama u kojima je takva nastava postojala bez prekida identitet i uloga vjeroučitelja doživjeli su duboke promjene. Kriza identiteta vjeroučitelja možda se ipak najviše osjećala u zemljama katoličke tradicije, gdje je došlo i do najvećeg otpora u razlikovanju identiteta vjeronaučne školske nastave i identiteta vjerskoga odgoja svojstvenog crkvenoj zajednici. Dok se religijska nastava poistovjećivala s katehetskom ulogom, nastavnik vjeronaučne nastave shvaćen je kao odgojitelj u vjeri, predstavnik Crkve i svjedok vjere. Kada se danas razmišlja i govori o vjeroučitelju, njega se promatra ponajprije kao nastavnika. On je nastavnik s istim učincima kao i svi drugi nastavnici. Postupno i sve snažnije naglašavanje nastavničke dimenzije vjeroučiteljske službe usko je povezano s jačanjem svijesti o potrebi razlikovanja kateheze i vjeronauka u školi. Vjeronauk se tako ne promatra kao kateheza, nego se sve više profilira njegov školski karakter. Vjeroučitelj nije kateheta. To ipak ne znači da se smije zanemariti odnos vjeroučitelja i Crkve. Nadamo se da će i nova kurikularna reforma pridonijeti jačanju nastavničke dimenzije vjeroučiteljskoga rada. Nadamo se također da će pridonijeti jačanju školskog vjeronauka. Nadamo se i da će kurikularna reforma biti mogućnost koju ćemo iskoristiti za osnaživanje školskog identiteta i kvalitete vjeronaučne nastave, a ne prilika za vraćanje vjeronaučnog programa u neka, nekim pojedincima ili skupinama, željena vremena i neke željene, sada nepostojeće, kontekste. Bila bi to uistinu velika pogreška. S teško sagledivim posljedicama.
Novija religijskopedagoška literatura s pravom naglašava važnost različitih i međusobno neodvojivih uloga ili kompetencija nastavnika vjeronaučne nastave. Od njega se traži kvalitetna stručno-znanstvena i metodičko-didaktička osposobljenost te mjerodavnost tumačenja koja proizlazi iz činjenice njegova vjerničkog iskustva.
Jedna od bitnih kvaliteta koja bi trebala krasiti svakog nastavnika, a osobito vjeroučitelja, jest preuzimanje odgovornosti za kvalitetu odgoja i obrazovanja. Preuzimanje te odgovornosti uključuje potrebu promjene mentaliteta, tj. uključuje potrebu napuštanja mentaliteta koji uporno gleda samo na probleme, teškoće i ono što se ne može činiti, a ne iskorištava postojeće mogućnosti za činjenje mogućega. Isprazna razmišljanja o to tome što bismo trebali činiti uglavnom su neupotrebljiva. Problem s takvim razmišljanjima je u tome što su ona često samo to – razmišljanja. Nedostaje im spremnosti da se poduzmu konkretni mogući koraci u cilju poboljšanja. Stoga, umjesto isticanja onoga što se ne može, počinimo činiti ono što je moguće.
