U slavonskoj ravnici smjestili su se Retkovci, u čijem su kraju kuće u šoru raspoređene poput zdravih zuba u ljudskoj čeljusti, a pokoji krnjatak nosi natpis »kuća za prodaju«. U toj bajkovitoj ravničarskoj ljepoti, na području općine Ivankovo, nalazi se župa Preslavnoga Imena Marijina Retkovci, u sklopu koje se nalazi i filijala Prkovci s marijanskim svetištem. Župom upravlja policijski kapelan Ivan Begović, svećenik po mjeri današnjice i za kojega župljani kažu da ima puno razumijevanja za svakoga. Pitanje je koliko je na njegovu osjetljivost za druge utjecala činjenica da je kao dijete bio teško ranjen u Domovinskom ratu.
Župnik Begović ističe da župa pripada Vinkovačkomu dekanatu koji čini 16 župa. »Na području župe živi oko 1700 stanovnika, a na temelju podataka prikupljenih tijekom ovogodišnjega blagoslova obitelji katolika je oko 95 posto. Što se tiče odnosa nataliteta i mortaliteta, sa žalošću mogu kazati da je viši mortalitet. Primjerice prošle je godine bilo 11 više umrlih nego rođenih. Župa prosječno na sakramente potvrde priprema 35 krizmanika, 27 je prvopričesnika, a 16 je parova prošle godine sklopilo sakrament ženidbe.«
Osvrćući se na činjenicu da brojni mladi iz Hrvatske odlaze, župnik napominje kako je stanje na području njegove župe: »Nažalost i u našoj su župi statistički podatci o iseljenosti poražavajući, kao u gotovo svim dijelovima Slavonije. Kako je kardinal Bozanić kazao na proslavi svetkovine Gospe Brze Pomoći u istoimenom svetištu u Slavonskom Brodu: ‘Bez tuge u srcu nikada se ne napušta domovina!’ To doista i jest tako, no nezaposlenost jest surova stvarnost i razumljivo je da mladi jednostavno traže priliku za život dostojan čovjeka. Treba moliti, povjeravati Gospodinu sebe, svoj grad, župu, domovinu.«
Komentirajući socijalnu sliku u župi, od čega i kako narod živi, župnik navodi: »U našoj župi imamo zaista širok spektar zastupljenih poslova, ponajviše poljoprivrednih obrta. Također imamo omanji broj policijskih službenika, trgovaca, medicinskih tehničara, umirovljenika, studenata. Dosta je i samačkih domaćinstava, a nakon blagoslova obitelji utvrdili smo da župa Retkovci s filijalom Prkovci ima 110 udovica i 40 udovaca. Mlade se obitelji nažalost nerijetko odlučuju za život u inozemstvu zbog općepoznate problematike. Starijih i nemoćnih ima kao i u svakoj župi, no barem nam je utjeha što gotovo većina njih ima uz sebe svoje obitelji koje su im potpora u svakom pogledu. Oni pak koji žive sami oslanjaju se na dobre ljude, župljane koji imaju sluha za potrebite. Činjenica je da imamo sada nemali broj opustošenih, praznih kuća. No podosta je obitelji koje su svoje utočište pronašle u poljoprivrednim granama. Radom, trudom i naravno pouzdanjem u Božju providnost, očekuju urod koji varira iz godine u godinu, ovisno o vremenskim uvjetima i tržištu. Za sada se može reći da uspijevaju.«
Komentirajući gospodarsko stanje, župnik Begović navodi: »Župljani se trude držati zajedno kako u općim životnim situacijama tako i gospodarskom pogledu. Nerijetko, i to mogu s radošću reći, svjedočim uskakanju jednih drugima u potrebi kako u radnom tako i savjetodavnom kontekstu. Župljani gospodarsku krizu nastoje prebroditi svojim radom. Ne očajavaju. Kako kriza više ‘nagriza’, tako su odlučniji u svojim naumima. Oni koji se ne uspijevaju izboriti odlaze, ne bih rekao na pogodniji prostor (inozemstvo) jer smo svi mi svjesni da ni tamo ne žive idilično. I ondje se trude svom silinom da bi zaradili, živjeli. Nerijetko se može čuti kako iseljeni župljani kažu da ondje barem ne moraju gledati hoće li imati sutra što jesti. I vjerujem da je tako budući da su posebice te mlade obitelji ovdje bile bez zaposlenja, osjećale se beskorisnima, praznima, bez nade u bolje sutra.«
S ponosom župnik Begović govori o pastoralu, a i kazališna skupina koja uz ostale župljane uprizoruje žive jaslice dio je pastoralnih nastojanja, baš kao i Katolička liga mladih. »Budući da sam odnedavno župni upravitelj, definitivno imamo još mnogo pastoralnih ideja koje će se uz Božju pomoć i volju župljana realizirati. Imamo zbor mladih, molitvenu i biblijsku skupinu. Kateheze su za pričesnike i krizmanike. Nedjeljom imamo tri mise, od toga su dvije u župnoj crkvi, a jedna u filijalnoj. S radošću mogu kazati da imamo lijep broj redovitih, praktičnih vjernika. Naše su bogatstvo vjernici koji sakramentima pristupaju s vjerom, razumijevanjem, pouzdanjem. No kao i svagdje, uvijek ima i onih tradicionalnih vjernika i onih nepoučenih. To svakako nije razlog za očajavanje, čak naprotiv, to je poticaj i prostor za još snažniju evangelizaciju i duhovni rast.«
O općem stanju braka i obitelji župnik je rekao da je u većini slučajeva primjerno. »Ali stopa rastave i u nas je u porastu. To bih pripisao gubljenju vrijednosnoga sustava i međusobnoga povjerenja te nerazumijevanju onoga što brak zaista jest, brzopletomu pristupanju sakramentu ženidbe iz nevaljanih razloga.«
Navodi da su župna vijeća uvijek na usluzi te da ispunjavaju povjerene im zadaće. Odazivi na zasjedanja i angažiranost vjernika poticajni su jer mnogi župljani spremni su dati sve od sebe, što u idejnom, što u realizacijskom smislu. Uz to, posebno ističe da pomažu suradnici, laici, dragovoljci, počevši od zvonara, čistača crkve i onih koji održavaju okoliš. »Imamo zvonara, sakristana, ali jednostavno kada zatreba, uvijek je i mnoštvo drugih ljudi na usluzi. S ponosom mogu reći da se bez straha upuštamo u pastoralne ‘pustolovine’ jer znamo da zajedničkim snagama možemo prijeći sve barijere.«
Na području župe dvije su osnovne škole. U Prkovcima je škola samo za prva četiri razreda i učenici nastavljaju školovanje u retkovačkoj školi. Vjeronauk u školama po redovitom je rasporedu, jedan sat tjedno. Teolozi sa župom surađuju, spremni su uskočiti kada god zatreba. »Istodobno nastojimo sudjelovati u pastoralnim aktivnostima drugih župa. Kada se primijeti zainteresiranost župljana za određeni program, tada sudjelujemo. Tako smo ove zime imali dva hodočašća, jedno u svetište u Karlovac, a drugo je bilo u Beč. Odaziv je bio uveseljavajući. Župljani hodočašća s radošću prihvaćaju kako bi se duhovno izgradili, pohodili organizirana svetišta, a među ostalim i da bi se udaljili barem nakratko od svakodnevnoga bremena i međusobno se zbližili.«
No nema odustajanja ni od tradicije. »Župne su pobožnosti žive. Često se organizira euharistijsko klanjanje, održavaju se svibanjske i listopadske pobožnosti, križni put se moli svakoga korizmenoga utorka i petka. Svakoga prvoga petka obilazim bolesne. Nastojim se približiti župljanima na prikladne načine, primjerice u župi organiziramo Vukovarsku večer uoči pada Vukovara kako bismo mladima, nepoučenima, približili boli i patnje ratnoga stanja naše domovine i tako probudili više sućuti u župljana za naše branitelje s raznim traumatskim poremećajima. Župa ima znatan broj hrvatskih branitelja, stoga osjećam potrebu i želju ‘davati’ što više od sebe za evangeliziranje, davanje duhovnoga poticaja, nade njima koji su se izborili za našu slobodu. Nikako ih ne smijemo ostavljati po strani. Ako ih sustav smatra ‘teretom’ društva, istinski vjernici ni u kojem ih slučaju ne smatraju.«
Župljanka iz Prkovaca Marija Jazvec ima tri sina. Jedan je u Gračacu, jedan u Cerni, a jedan u Prkovcima. »Svatko od njih tražio je posao i tako su se snašli«, navodi župljanka Jazvec. »Nažalost, postoje problemi s poslom za mlade jer nema radnih mjesta pa mnogi odlaze, iako mladi žele raditi i kućiti se. Sve je više starijega stanovništva koje je potrebito pomoći. Brojni imaju svoju rodbinu, ali su nekamo otišli. Zato je hvalevrijedan projekt ‘Zaželi’ u koji su uključene brojne žene u općini koje pomažu starijima i nemoćnima. Obilaze ih, pomažu im. Nastojimo na neki način da ljudsko dostojanstvo bude u prvom planu. Isto tako naša župa i svetište prihvaćaju sve ljude, posebno one u teškoćama. Molimo da Bog providi i vjerujem da će se i sadašnje teškoće riješiti.«
Iz Prkovaca je Marija Cindrić, koja je završila srednju školu i čeka da se pojavi radno mjesto u okolici. »U obitelji nas je četvero djece, nas tri sestre i brat. Ne želim ići iz svoga rodnoga mjesta jer tu je najljepše, čekam posao jer sam uvjerena da će se nešto pojaviti. U crkvu dolazim redovito jer to nosim iz svoje obitelji. Razumijem mlade koji se udalje na trenutke od Crkve jer takvih imamo i u našem mjestu, ali isto tako uvjerena sam da će se oni vratiti. I sama sam prolazila kroz propitivanja, a danas mi je dan prazan ako nisam sudjelovala na misi. Mladi zapadnu u krizu, jednostavno im se ne da dolaziti u crkvu. Mnogi se još traže. Mislim da je u Bogu sve, jer nema krize u životu koju čovjek ne može prebroditi ako je s Bogom. Svi su svećenici dobri, ali Bog nam je dao da imamo sada izvrsnoga svećenika koji je jako otvoren, ne samo za mlade, nego za sve župljane. Pun je razumijevanja i na neki način je poseban. Donio je nešto novo među nas, neki novi duh, pastoral prilagođava nama, našim potrebama, a ne postavlja letvicu koju vjernici moraju preskakati. Jednostavno ima razumijevanja za sve, za svakoga župljanina, posebno za nas mlade.«
Uočljiva u narodnoj »misnoj« nošnji u Retkovcima je 73-godišnja Marija Blažinko. »Od dvanaeste godine svoga života nosim svoju nošnju za crkvu«, kaže župljanka Retkovaca. »Nikad nisam propustila nedjeljnu misu, isto tako nikad nije izostao moj sin s nedjeljne mise. Suprug je posebno vezan za Crkvu, zapravo svi smo vezani jer Crkva je za nas nešto posebno. Ona nas je očuvala i čuva nas i danas, ne smijemo se sramiti. Redovito molim, sudjelujem u svim pobožnostima jer sam svjesna da je Bog onaj koji kroji ljudsku sudbinu. To je Crkva, vodi je Bog, a mi smo kotačići, sudjelujemo u tom procesu.«
Barica Prgić redovita je na svim pobožnostima i župnim aktivnostima. Ističe da je vjera oplemenjena molitvom smisao njezina života. »Molim svaki dan, sudjelujem u svim župnim pobožnostima, nastojim uskladiti vjeru i djela, a redovito se nadahnjujem u crkvi za novi dan. Crkva mi je smisao života. Molim za sve potrebe hrvatskoga naroda, od molitve za duhovna zvanja do pojedinačnih obiteljskih molitava.«
Majka četvero djece Marija Lovrić brine se za zaskirstiju i crkvu.
Župna kuća u Retkovcima otvorena je za sve, susretište je župljana. Župljani je uređuju, u njoj se druže. Među njima je i Drago Huškar, po zanimanju stolar, koji radi u Spačvi. Ističe da ima siguran posao, a takvo nešto potrebno je mladima da ostanu na rodnom ognjištu. »U Slavoniji je za opstanak mladih najveći problem zaposlenje. Važna su radna mjesta, jer uz poljoprivredu i sigurno radno mjesto mladi će ostati. Najljepše je živjeti u svom mjestu, gdje je čovjek rođen i gdje je odrastao. Ne cvjetaju ruže onima koji su otišli izvan Hrvatske, nažalost brojni se žele vratiti, ali su mnogi učinili krivi korak s kreditima, automobilima i slično. Na neki način upali su u ropstvo, a život u Hrvatskoj je najljepši, bez obzira na sve što prolazimo.«
Hrvatski branitelj Vladimir Gadže navodi nezadovoljstvo aktualnom hrvatskom državnom politikom. Ističe da je sve premreženo starim komunističkim sustavom te da zbog toga Hrvatska ne može naprijed. »Za mene je nepobitno hrvatstvo i vjera u Katoličku Crkvu«, navodi Gadža, koji je od prvih dana bio sudionik Domovinskoga rata. Navodi da mali Retkovci imaju 54 hrvatska branitelja, čime se posebno ponose. Među njima je i poginuli hrvatski branitelj.
Obitelj Marije i Marka Musića s djecom Lucijom i Anom svjedoči da im je župa Retkovci po mjeri života i stanovanja. Marija je medicinska sestra, Marko radi u privatnoj tvrtki, Lucija je studentica u Zagrebu, a Ana je osmi razred. »Ovdje je lijepo živjeti, posebno za one koji imaju posao«, navodi Marko. »Nije sve tako crno kako prikazuju mediji. Ako čovjek ima neki stabilan posao, uz to malo obrađuje vrt, ima nešto od stoke, za svoje domaćinstvo – to je dovoljno. Nažalost, crnilo se nadvilo nad cijelom Hrvatskom. Više mediji potiču na iseljavanje nego što je ono potrebno. Između dvaju ekstrema – nezaposlenosti i iseljavanja, valja naći sredinu. Činjenica je da na jednoj strani nema radnih mjesta, ali isto tako na drugoj strani ljudi se potiču na iseljavanje. Premda nismo mjerilo kao obitelj, mogu reći da je nama tu život po mjeri. Radimo supruga i ja, a u Slavoniji sve uspijeva. U najmanju ruku na selu svaka obitelj, ako želi raditi, ima hranu, a to je osnovna stavka. Ostalo što se god dobije dobro je došlo. Ne smijemo biti pesimisti i gledati samo crnilo, imamo što imamo i kroz to što imamo treba gledati budućnost. Isto tako vjernik ne smije gledati kroz crne naočale, nego treba vjerovati u Božju providnost. Ona uvijek vjerniku otvori vrata.« Studentica socijalnoga rada Lucija Musić ističe da želi živjeti i raditi u svom rodnom mjestu, a njezina sestra Ana želi poći u gimnaziju i poslije toga završiti stomatologiju.
Majka Marija Musić navodi da je u današnjem digitalnom svijetu teško odgajati djecu. »Potrebno je mnogo strpljivosti i mudrosti; djecu treba pratiti, a ne gnjaviti. U odgoju djece treba biti objektivan, dakle ne im neprestance docirati, nego im biti podrška na svakom koraku. Svi smo to prošli, samo često zaboravimo da smo i mi bili u fazi odrastanja. To je proces i važno je razvijati povjerenje između roditelja i djece jer to je najvažniji dio odgoja. Za roditelja se ne uči, nema škole kako biti roditelj. A vrlo je jednostavno, ljubav i razum treba spojiti. Svoju djecu odgajamo u vjerničkom duhu, u domoljubnom, ali da budu realni. Sanjati neki svijet s ekrana je nerealno jer mi živimo tu gdje jesmo.«
Osvrćući se na velik broj neženja u Hrvatskoj, Musići ističu da je odgovornost i na roditeljima, posebno na majkama koje se često zaštitnički odnose prema svojoj djeci, posebno prema sinovima. Onda godine prođu, roditelji ostare, a život teče. »Nažalost, u takvim slučajevima sinovi nikad ne odrastu, nego čekaju nešto što je nerealno, vraćaju se u vremena svoje mladosti, a to nije dobro. Roditelji moraju biti realni i odgajati svoju djecu za samostalnost, a ne da majka glača i kuha četrdesetogodišnjaku koji bezbrižno dolazi bez ikakve odgovornosti«, ističu Musići.
Brojnim srednjovjekovnim svetištima pripada poklonac Blažene Djevice Marije od Krunice u Prkovcima. Pohodi ga više tisuća vjernika, bez popratnih bižuterija i svjetovnih sadržaja. Svetište je s bogatim duhovnim programom, jedinstveno u Hrvatskoj. Resi ga pristup sakramentima pomirbe i euharistije, duhovnih razgovora, a posebno je aktivno o Velikoj Gospi.
