NOVI IZAZOV NAKON 6000 GODINA Pismeni ljudi poražavaju prolaznost

Nije dobro da čovjek bude sam, stoji zapisano u Knjizi Postanka. Stvoren na sliku Trojedinoga Boga koji uistinu jest jedini, ali nije osamljenik (KKC) i sâm je čovjek stvoren da bi bio dio zajednice, da bi pripadao. I sve, apsolutno sve što čini od onoga trenutka u kojem mu je kao prahu zemaljskomu Stvoritelj udahnuo život plod je komunikacije, interakcije sa svima i svime oko sebe. Svaka čovjekova gesta, svaka izgovorena riječ, svaki njegov postupak ili njihov izostanak informacija je i drugomu i njemu. Osjetivši arhetipsku potrebu da ostavi trag, da prenese, ali i da očuva informacije koje smatra nužnima za neke druge naraštaje i na taj način, koliko je u njegovoj ljudskoj moći, porazi prolaznost, čovjek je počeo bilježiti, označavati, osmišljavati prvo jednostavnije, a zatim sve složenije sustave znakova: pisma.

Prema podatcima Hrvatske enciklopedije početci pismovnih sustava datiraju iz 4. tisućljeća pr. Kr., a pronađeni su u civilizacijama Mezopotamije. Dakle, ako je suditi po tumačenju toga izvora koji kaže da je pismenost sposobnost čitanja i pisanja, valja zaključiti da je prošlo otprilike 6000 godina otkako se čovječanstvo opismenilo. Nažalost, ni u ondašnjem ni u sadašnjem trenutku taj se podatak nije mogao i ne može se odnositi na cjelokupnu svjetsku populaciju. Prema posljednjim raspoloživim UNESCO-ovim podatcima iz 2013. godine u svijetu je bilo 757 milijuna nepismenih osoba starijih od 15 godina, što znači da je tada svaka deveta osoba u svijetu bila nepismena. U Hrvatskoj, prema zadnjem popisu stanovništva iz 2011. godine, Hrvatski državni zavod za statistiku zabilježio je 0,8 posto nepismenoga stanovništva, dakle oko trideset tisuća osoba starijih od 10 godina. S ciljem da se upozori na činjenicu da je 6000 godina dovoljno dugačko razdoblje da pismo dođe do svakoga čovjeka i do svakoga kuta ovoga svijeta, UNESCO je 1967. godine utemeljio Međunarodni dan pismenosti koji se slavi 8. rujna. Taj je dan prilika da se upozori na nepismenost kao globalni problem jer pisana je riječ oduvijek povezivala ljude iz prošloga, sadašnjega i budućega vremena u jedinstveno čovječanstvo.

Kriteriji po kojima se neka osoba svrstava u nepismeno stanovništvo nisu posvuda isti – negdje će se nepismenom smatrati osoba koja ne zna čitati ili pisati, a negdje ona koja ne zna ni jedno od toga dvoga; negdje će se nepismenom osobom smatrati ona koja ne posjeduje osnovno obrazovanje, a UNESCO je rezolucijom iz 1958. godine preporučio da se nepismenima nazivaju oni koji ne znaju pročitati ili napisati neki jednostavan tekst u vezi sa svakidašnjim životom. Paradoks je današnjega vremena da postoje ljudi koji znaju i čitati i pisati, koji posjeduju osnovno obrazovanje i koji znaju pročitati ili napisati jednostavan tekst u vezi sa svakidašnjim životom, ljudi koji se svakodnevno služe pisanom riječju u najrazličitije svrhe, ali su i dalje zastrašujuće i krajnje nepismeni i u tome, što je možda i najtužnije od svega, ne vide apsolutno nikakav problem.

U vremenu suvremenih komunikacijskih sredstava imperativ više nije pravopisno i gramatički ispravno napisana poruka, nego brzina njezina slanja. Da bi poruka bila napisana, odnosno natipkana što prije, izostavljaju se sve radnje koje usporavaju njezino slanje – pisanje velikoga slova, interpunkcijskih i dijakritičkih znakova; pojedine se riječi zamjenjuju nekim neobičnim skraćenicama, a kako sudionici komunikacijskoga procesa ne bi gubili vrijeme na tumačenje svojih osjećaja, osmišljeni su emotikoni zahvaljujući kojima verbalnu komunikaciju postupno zamjenjuje neverbalna. Čovjek se polako, ali odlučnim i sigurnim koracima vraća u prostore pećina obilježene tragovima slikovnoga pisma.

Takav je »napredni pravopis« sve prisutniji u školskim klupama jer ga učenici sa svojih ekrana samo preslikavaju na papir. I onda se dogodi da jedan srednjoškolac na provjeri znanja iz hrvatskoga jezika iz područja književnosti ne stavi točku na kraj rečenice ili ju ne započne velikim slovom. Ako mu nastavnik zbog toga upiše negativnu ocjenu, ta će ocjena već na najnižoj instanci biti »srušena« jer se u provjeri znanja nije ispitivalo pisanje velikoga i maloga slova i interpunkcijskih znakova, nego se ispitivalo znanje iz područja književnosti. A predavati u srednjoj školi gradivo čiji ishod glasi: Učenik rečenicu započinje velikim slovom i na njezin kraj stavlja točku zaista je deplasirajuće za obrazovni sustav u cjelini. Pod utjecajem brzih i kratkih informacija učenicima postaje sve teže oblikovati neki duži, smisleniji tekst, a rečenice koje se u takvu tekstu mogu iščitati često nalikuju rečenicama govornika kojima hrvatski nije materinski jezik.

Kolumnistica Marija Galović u tekstu u kojem problematizira nepismenost mladih generacija pita se hoće li se prihvatiti činjenica da pisanje kao vještina polako nazaduje i izumire ili će se kroz kompletnu vertikalu obrazovanja i kroz sve predmete nametnuti pismenost kao imperativ: Smatram kako bi upravo na samom početku školovanja, dakle u nižim osnovnoškolskim razredima trebalo odlučno i bez presedana inzistirati na razvoju rukopisa, primjeni pravopisa i interpunkcijskih znakova kroz sve nastavne predmete, te s istim principom nastaviti tijekom daljnjega školovanja bez obzira na to o kojoj vrsti škole se radilo. Ili si pismen, ili nisi!

Međutim, nepoznavanje gra­fem­skoga sustava pojedinoga jezika i nemogućnost povezivanja slova u riječi i rečenice služeći se gramatičkim i pravopisnim zakonitostima danas su, nažalost, samo vrh ledene sante nepismenosti. Američki književnik Alvin Toffler rekao je da nepismeni 21. stoljeća više ne će biti oni koji ne znaju čitati i pisati, nego oni koji ne znaju učiti i dopuniti ili obnoviti svoje znanje. Najozbiljniji signali da nešto ne štima s obrazovnim sustavima uvijek dolaze s tržišta rada. A globalno tržište rada suočilo se s golemim brojem školovanih mladih ljudi koji su samo prividno pismeni: odlično čitaju i pišu, ali su funkcionalno nepismeni, nesposobni pročitati i/ili kreirati složenije nelinearne podatke (tablice, grafikone, karte…) razumjeti i ispuniti formulare, sastavljati i pratiti protokole… Točnije: nesposobni su za cjeloživotno učenje, pojašnjava profesorica Dinka Juričić Tofflerovu misao i njezinu sve očitiju aktualizaciju.

Da bi se utvrdila upravo ta funkcionalna pismenost učenika na kraju njihova obveznoga školovanja, osmišljen je Međunarodni program ispitivanja znanja i vještina učenika, široj javnosti poznatiji pod nazivom PISA (Programme for International Student Assessment). PISA-inim testiranjima ispituje se čitalačka, matematička i prirodoslovna pismenost učenika, a naglasci nisu na poznavanju i reprodukciji činjenica, nego na procesima razumijevanja, razmišljanja, argumentiranja, postavljanja i rješavanja problema, tumačenja, zaključivanja, primje­ne… Početkom prosinca 2019. godine Nacionalni centar za vanjsko vrjednovanje obrazovanja izvijestio je da su hrvatski učenici u sedmom ciklusu PISA-ina istraživanja koje je održano 2018. godine u čitalačkoj pismenosti ostvarili 29. mjesto u ukupnom poretku od 77 zemalja, u matematičkoj pismenosti 40. mjesto od 78 zemalja, a u prirodoslovnoj pismenosti 36. mjesto u ukupnom poretku od 78 zemalja. Tadašnja ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak ocijenila je navedene rezultate lošima.

Sve dok se hrvatska obrazovna politika gradi na pješčanim umjesto na stjenovitim temeljima, dok se neprestano pokreću raznorazne reforme kozmetičkoga karaktera, dok je uza sve gospodarske i ekonomske probleme u kojima se zemlja nalazi jedino resor znanosti i obrazovanja vrući krumpir koji se prebacuje od ruke do ruke da bi ga se na kraju, eto, prihvatilo, dok se u zemlji znanja znanju pripisuje samo deklarativna uloga, a istodobno se odgaja nepismeno mnoštvo podložno manipulaciji, Hrvatska ne će samo srljati u nepismenost, ona će grcati u njoj. Stoga je krajnje vrijeme da se takvim nastojanjima napokon stane na kraj, a to će biti moguće tek kada ljudi nauče stavljati točke tamo gdje im je mjesto.