Nedavno je Jutarnji list upozorio na rast nesigurnosti koju osjećaju štićenici domova za starije jer sve su učestalije vijesti o zatvaranju takvih institucija, posebno u privatnom vlasništvu. Kao primjer naveli su dom u Kaštel-Štafiliću iz kojega su se neki štićenici već uputili prema drugim domovima, neki su okitili božićno drvce i onda se morali seliti, a nekolicina je u siječnju čekala da se za njih pronađe novi smještaj. Ukupno 20-ak starijih i nemoćnih osoba iz »Bonace« moralo se odseliti. Kroz isto su prošli i stanari nekoliko drugih domova. Zašto? U članku se navodi da su vlasnici nekih privatnih domova preminuli, drugi prenamjenjuju objekte u turističke apartmane, a treće je zatvorilo ministarstvo zbog neispunjavanja tehničkih uvjeta. Istina, tumači se u tekstu, otvaraju se novi domovi, ali su ekskluzivni, u kojima najjeftiniji smještaj košta 10-ak tisuća kuna.
Prema podatcima koje je Jutarnjemu listu ustupila Helena Bandalović, zamjenica županijske pročelnice za zdravstvo i socijalnu skrb Splitsko-dalmatinske županije, u županiji ima 2400 mjesta u domovima, od čega ih je gotovo 1000 u županijskim domovima, a 1400 kreveta je u privatnim, među kojima su i obiteljski, piše Višnja Gotal.
Na čekanju se nalazi između 300 i 400 osoba. Zbog poboljšanja uvjeta županijski domovi u bližoj budućnosti mogli bi izgubiti stotinjak mjesta.
Privatni vlasnici očito se ne trebaju nikomu pravdati, no gdje će umirovljenici iz zatvorenih domova? Odgovor je da su pružatelji socijalne usluge smještaja dužni najkasnije 90 dana prije prestanka rada o tome obavijestiti Centar za socijalnu skrb i članove obitelji (djecu). Centar je dužan za korisnike kojima je izdano rješenje o smještaju osigurati drugi odgovarajući smještaj. Za korisnike koji su smješteni mimo takve procedure, dakle po ugovoru, pružatelj usluge dužan je pružiti informaciju o drugom odgovarajućem pružatelju smještaja. Ne postoji jasna odredba koja bi jamčila korisniku da će ga netko u takvoj situaciji zbrinuti. Odnosno djeca koja su roditelja smjestila u dom po Zakonu o socijalnoj skrbi nemaju obvezu zbrinuti roditelja koji je teoretski izbačen iz doma.
Cijene domova u Dalmaciji vrlo su visoke, od 1000 eura nadalje, jer sve te nekretnine imaju mogućnost za druge profitabilne djelatnosti. Država daje domove za 3500, 4000 kuna. U njima su, stoji u članku, bogati za male novce mogli smjestiti svoje najmilije. Takvi bi domovi trebali biti za one s najmanjim mirovinama i bez vrijednih nekretnina. Gradovi i općine novac za izgradnju novih domova nemaju, a ni Europa dosad nije financirala kapitalne projekte, pa ni domove. Tek sad je u tijeku prvi natječaj za općine i gradove u kojima mogu povući između 16 i 40 milijuna kuna za izgradnju centra za starije i nemoćne. Uglavnom će to biti dnevni centri sa stacionarnim kapacitetom do 80 korisnika.
Domove bi trebalo kategorizirati, što će u startu značiti razinu usluge, a onda i cijenu. Samo bi treća kategorija, s vrlo pristojnim, a ne i luksuznim uvjetima, smatra struka, trebala biti sufinancirana i namijenjena onima koji nemaju novca.
»Digitalni minimalizam«, knjiga Cala Newporta, pokušaj je da se smanji bezglava konzumacija tehnologije, piše Karmela Devčić u Jutarnjem listu. »Vrijeme provedeno na internetu treba usmjeriti tek na mali broj pažljivo odabranih aktivnosti«, jedan je od savjeta na temelju knjige. Tumači se da je previše najčešće posve nepotrebnih informacija koje korisnici digitalnih tehnologija konzumiraju. Kompulzivna upotreba pametnoga telefona rijetko koga vodi tomu da se osjeća zadovoljno. Psiholozi kažu da je odvraćanje pozornosti ponekad i kompenzacija za neugodne osjećaje koje ljudi žele utišati, od kojih žele pobjeći. Nagon da provjeri Twitter ili Facebook, opisuje Cal Newport, profesor računalnih znanosti sa Sveučilišta »Georgetown« u Washingtonu, postaje nervozni titraj koji neprekidno razbija vrijeme na komadiće koji su premaleni da bi održali svjesnost i prisutnost potrebnu za svrhovit život. U knjizi koju je na hrvatskom jeziku objavio splitski »Verbum« Newport objašnjava kako skratiti vrijeme koje ljudi provode na društvenim mrežama i internetu općenito, a da to ne utječe na naše svakodnevno poslovno i privatno funkcioniranje. Ovisnici o pametnim telefonima, primjerice ljudi koji u tramvaju ne diže glavu s displeja mobitela, koji kompulzivno klikaju na sadržaje i utapaju se u kakofoničnom svijetu globalne mreže, sve su manje usredotočeni i na sadašnjost. Tehnologija nas potkrada za bitan nam resurs – minute čovjekova života. Definirajući digitalni minimalizam, Newport kaže da je to filozofija upotrebe tehnologije pri kojoj vrijeme provedeno na internetu usmjeravamo na mali broj pažljivo odabranih, optimiziranih aktivnosti koje snažno podupiru stvari do kojih držimo, a zatim sa zadovoljstvom propustimo sve ostalo. Put do digitalnoga minimalizma vodi preko digitalnoga raščišćavanja, a to zahtijeva da se ljudi prvo 30 dana suzdrže od neobaveznih aktivnosti na internetu ne bi li prekinuli ovisnost.
