Pod pritiskom nekih gospodarskih promašaja, često vezanih uz sumnje na kaznenu odgovornost ili nemoralnost postupaka pojedinih dužnosnika vlasti, najavljuju se kadrovske promjene. Međutim, takve promjene ne će biti dovoljne ako ne dođe do promjene načina upravljanja državom, posebice kad je riječ o nikada doslovno provedenim reformama, a često i pogrješnim.
Nakon mirovinske reforme koja je započela donošenjem prvoga reformskoga mirovinskoga zakona koji je stupio na snagu 1. siječnja 1999. obećavano je da će »daljnji koraci u mirovinskoj reformi biti usmjereni na stručnu pripremu i prilagođavanje sustavima u europskoj okolini«. Međutim, radi ispunjenja i ostvarenja toga obećanja trebalo je hitno mijenjati način upravljanja, ali i neke odredbe novoga Zakona o mirovinskom osiguranju, od kojih su mnoge bile udaljavanje od dostignute razine mirovinskih prava u državama zapadne Europe.
Glede daljnje politike reforma mirovinskoga osiguranja zaboravilo se, ili se možda i ne zna, da su različita, pa i suprotna shvaćanja o metodama i načinu provedbe mirovinskih reforma, u primjeni osnovnih načela osiguranja, a posebno između europskoga pristupa (konvencije Međunarodne organizacije rada i Europske socijalne povelje) i reforma kakve je nudio i uporno nudi Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka. Odmah u početku reforma upozoravano je da treba imati na umu ovisnost takvoga modela o stanju gospodarstva i stupnju zaposlenosti.
Naime, poznato je, a dosadašnja iskustva drugih država to potvrđuju, da izabrani model osiguranja preko investicijskih fondova i povećanje novčanih sredstava kao kapitala osiguranika stvorenoga njihovim doprinosima može biti djelotvorno samo ako je godišnji rast nacionalnoga dohotka veći od 10 posto, što znači da se uložena ili ukamaćena novčana sredstva uvećavanjem oplođuju. Nažalost dosadašnje, ali i današnje gospodarske prilike, posebice nadovezujući se na rusko-ukrajinski rat, ne obećavaju ni približan rast nacionalnoga dohotka po tom postotku.
Gospodarske teškoće, rast cijena i prijeteća inflacija izazvat će sve više zahtjeva za povećanjem plaća i mirovina, ali i proširivanjem nekih povlaštenih prava vezanih uz rad. Moglo bi biti sve više prijetnja štrajkovima zbog zaostajanja plaća (zdravstveni i prosvjetni radnici) ili javnih iskazivanja nezadovoljstva (umirovljenici, posebne socijalne skupine)… Sve to aktualnu vlast dovodi u položaj da ne će moći ispunjavati te zahtjeve jer postojeće, ali i očekivano, materijalno stanje državnoga proračuna to ne dopušta.
Sve dosadašnje politike svih vlada, vođene politikom »lakih obećanja«, povećavale su izdatke iz proračuna proširivanjem broja korisnika na nove skupine, unatoč činjenici da su istodobno dolazila upozorenja poslodavaca i drugih uplatitelja doprinosa da su obveze doprinosa, poreza i prireza prevelike pa poskupljuju rad, a onemogućuju rast plaća. Posljedica je nezadovoljstvo zaposlenika i osiguranika te iseljavanje mlađih.
Ako se tomu pribroje budući izdatci iz državnoga proračuna, makar uz pomoć europskih fondova, a vezano uz izbjeglice iz Ukrajine, problemi će se povećavati. U takvim situacijama država (čitaj Vlada) pokušava podijeliti odgovornost sa svim građanima, pozivajući se na objektivne okolnosti za koje nije kriva. No to je samo djelomice točno. Država nije kriva za potrese na Banovini i u Zagrebu jer oni su nepredvidljivi. Za razliku od toga poplave i požari mogu se prevenirati. Zato se može postavljati pitanje zašto za nešto država nije pripremljena na primjeren način.
Odgovor je: zato što se vladajuće strukture nisu ponašale »marom dobroga gospodara«. Mirovinska i druga socijalna prava proširivala su se na nove skupine. Izdatci za takva prava nisu planirani ni pokrivani odgovarajućim uplatama poreza i doprinosa. Posljedica je zaostajanje visina pojedinih prava postojećih korisnika (zaostajanje mirovina, niski doplatci za djecu, manji broj korisnika doplatka za djecu sl.).
Istodobno je politika u ime države prisvajala, odnosno centralizirala državno upravljanje mirovinskim i zdravstvenim osiguranjem. Upravljanje je podržavljeno i neodoljivo podsjeća na način upravljanja mirovinskim osiguranjima u bivšim socijalističkim poredcima istočnoeuropskih zemalja pa to upravljanje prelazi u vladanje. Naši se stariji građani sjećaju početaka bivše SFRJ i njezine politike zvane »administrativno-operativno rukovođenje« poznato pod kraticom »AOR«, kada je sve odlučivala država i postavljala tzv. »odgovorna rukovodstva« kao političke komesare. Mnogi tako doživljavaju neke naše ministre i povjerenike.
Našim novim mirovinskim zakonom sve je pod kontrolom političkih vlasti. Takvo kresanje autonomije mirovinskoga osiguranja i ovlaštenje politici »vladanja« sadrži u sebi i preuzimanje veće odgovornosti za način upravljanja i prikupljanja sredstava i isplate mirovinskih prava. Nešto slično događa se i u centraliziranju socijalne skrbi. Na europskom zapadu toga nema pa je opravdano pitati je li izabrani put kojim se nastavlja s parolom »idemo dalje – na isti način« stvarno približavanje zapadnoeuropskim modelima mirovinskoga osiguranja, odnosno je li to u širem smislu približavanje Zapadu ili je to samo ponavljanje već viđenoga, ali i propaloga načina vladanja.
