O novom početku uvijek se pisalo i postoje desetci tisuća knjiga o toj tematici, kao i bezbrojne mudre misli i izreke. Novi početak ima posebno značenje u kršćanskoj ikonografiji. Isus Krist jedan je od primjera nečega potpuno novoga u povijesti. On je nepovratno izmijenio tadašnji svijet oko sebe i nastavlja to činiti do danas. Jedno je vrijeme i kršćanstvo bilo potpuno novo i strano mnogim ljudima. Novi početci za nas su često izazovi i plaše nas, no trebao bi biti upravo suprotno. Trebali bismo ih prigrliti, i to bez straha. Za današnje kršćane kraj svega je samo još jedan novi početak. On je nešto poznato, nešto što se treba prihvatiti i nešto što nas oslobađa od ovozemaljskih lanaca. Za kršćanina novi početak donosi ujedinjenje s Bogom i kvalitetniji život. Kao što vjernici prolaze kroz nove početke, isto čini i Crkva. Često se Crkva morala »oprostiti« od starih običaja i vjerovanja te započeti nešto potpuno novo. Često je pri tome bilo teško sačuvati tradiciju od suvremenih utjecaja i zahtjeva vjernika, ali Crkva se hrabro suočavala s tim izazovima. Na nama je da činimo isto, pogleda čvrsto uprtoga u onu koja je »mundi melioris origo« – početak boljega svijeta – Majka Božja, i u njezina Sina. I to baš sada – na početku školske i akademske godine.
Crkva je kroz povijest obilježena promjenama i novim početcima. Ipak, razdoblje nakon Drugoga svjetskoga rata otkrilo je potpuno novi svijet koji se preko noći razvio u informacijskoga i komunikacijskoga diva. To je potaknulo i Crkvu da se odluči na nužne promjene. Izazvana je i shvatila da se nalazi pred novim svijetom kojemu je ponovno trebala prenijeti istinske vrijednosti: jednakost, pravdu, mir i kršćansko jedinstvo.
Izlazak iz prethodnoga razdoblja obilježava novi početak koji je započeo Drugim vatikanskim koncilom. Crkva mijenja svoju svijest o povijesti. »Lumen gentium« podsjeća da je Crkva »određena da se raširi u sve krajeve, ulazi u ljudsku povijest« (LG, 9). »Gaudium et spes« uči da joj je »dužnost da u svako vrijeme ispituje znakove vremena i tumači ih u svjetlu evanđelja« (GS, 4). Papa sv. Ivan XXIII. – kojega su zvali Ivan Dobri – prvi je zamislio koncil koji može stvoriti povijesni događaj primjeren novim potrebama čovječanstva. Htio je koncil koji bi Crkvu uveo u novu fazu njezina puta, koji bi bio više duhovna obnova svijeta negoli mjesto »izrade« i stvaranja norma, kao što su bili koncili prije njega. Možda ga se baš i zato zove – pastoralnim. Jer, upravo je Drugi vatikanski koncil postavio mnoge važne pastoralne smjernice, potaknuo na razvijanje ekumenskih i međureligijskih zauzimanja, na otvaranje svijetu te ponovno promišljanje teologije o Crkvi koje trebaju dopuniti, pa i nadići razmišljanja Prvoga vatikanskoga koncila. Upravo zato Koncil se suočio s razvijenim, suvremenim svijetom – njegova dužnost nije samo očuvati tradiciju, nego se posvetiti onomu što vjernici danas traže.
Koncil je isticao veliku razliku između kršćanskih sadržaja i načina njihove predaje i prenošenja: sadržaji su bili i ostali nepromjenljivi, ali načini izražavanja tih sadržaja nastojali su se i prilagodili su se vremenu. Bio je to onaj poznati »aggiornamento« – posadašnjenje nepromjenjivoga nauka. Crkva se tako Drugim vatikanskim koncilom odlučila za nove odnose prema svijetu i novi početak, uviđajući svoje propuste i pogrješke, okrećući se svojim prednostima i novim nadahnućima. Hrabri i angažirani vjernici na putu su koncilskoga nauka i tako su prigrlili novi početak Crkve i njeno razmišljanje da Bog djeluje ovdje i sada te da i mi možemo sudjelovati u njegovu djelu spasenja.
Osobni preporod ponekad dolazi iz čovjekove okoline, a ponekad iznutra – iz samoga čovjeka. Čovjekov preporod koji dolazi izvana rijedak je i poput vihora, u tren oka situaciju mijenja nabolje. Ipak, većina preporoda ne dolazi u trenutku, nego dugotrajnim ustrajanjem na odlukama koje čovjek mora donijeti u krizi. Zašto u krizi?
Jer se najčešće ustrajnost rađa iz motivacije koju stvara kriza u koju čovjek zapada. No to ne znači da osoba nužno treba krizu kako bi donijela odluku koje će se držati. Prionuti uz odluku može svatko tko prethodno odvagujući prednosti i nedostatke zaključi da bez te odluke ne želi nastaviti živjeti. Jednom kada se to postigne, u trenutcima emocionalnoga postignuća treba se samo prisjetiti racionalne odluke i odlučiti nastaviti s borbom sve do sljedećega pada, koji može biti vrlo uskoro, a i ne mora. Poanta je u tome da svjesnost o utjecaju emocija poput umora ili boli na prosudbu olakšava borbu s njima. U tim trenutcima podsjećanje na razloge za odluku i trenutačna spremnost da se ustraje dugoročno će rezultirati preporodom.
Svaki čovjek može postići što god želi. Jedino je pitanje koliko on to zbilja želi. Odluke za pojedinca moraju biti temelj karaktera. Jednom kada svoje odluke pojedinac počinje tretirati kao vlastitu vrijednost i kada ih zasniva na svom razumu, samo mu je nebo granica. Jedino još preostaje moliti Boga za blagoslov i snagu. Jer Bog blagoslivlja svaku našu razumsku odluku o samounaprjeđenju. Štoviše, Bog nam je dao slobodnu volju i životne križeve da se vlastitim naporima u patnji izgrađujemo kako bismo procvali slobodni.
Svaka nova školska i akademska godina početak je novoga razdoblja u našem životu – u odnosu na osobu koja smo bili prije 365 dana stariji smo, iskusniji i zreliji. Svake godine ulazimo u novi ciklus našega života koji često označava i razne promjene poput početka ili završetka školovanja, nastavka školovanja u novom okruženju ili na višoj razini, pronalaska novoga posla. Unatoč svim promjenama naša »povijest vjere« ostaje ista – redovitim godišnjim hodočašćima nastavljamo i postavljamo nove obiteljske i prijateljske tradicije, a i učvršćujemo vjeru.
Mnogi mladi u Lijepoj Našoj na početku nove školske ili akademske godine odlučuju hodočastiti u jedno od najpoznatijih marijanskih svetišta, kao i hrvatsko nacionalno svetište u Mariji Bistrici. Uz pjesmu, razgovor i molitvu mladi Zagrebačke nadbiskupije svake godine pješice prolaze put od Zagreba do Marije Bistrice. Ponavljanjem i učvršćivanjem takvih običaja svaki hodočasnik proširuje put onomu koji će hodati za Kristom iza njega, bio on član obitelji, prijatelj ili bilo koja druga osoba koja se na to odluči. Taj običaj nije vezan isključivo uz Mariju Bistricu, nego postoji diljem cijele zemlje, u brojnim drugim svetištima i župnim crkvama. Hodočašće ne označava samo fizički prevaljen put do nekoga mjesta s posebnom nakanom, nego označava i put čovjeka unutar sebe; označava trenutak u kojem odlučujemo žrtvovati nešto za Krista, a to nešto dolazi iz naše duše.
Svaki novi početak označava i kraj nečega. Označava nešto što je iza nas i do čega se sada više ne možemo vratiti. Također označava i novu mogućnost da sve što smo učinili pogrješno u prošlom vremenu ispravimo u budućem. Postavljanjem novoga temelja, koji je u ovom slučaju specifično hodočašće na početku nove školske godine, otvaramo vrata mogućnostima i jednostavnijoj »nadogradnji« nove vjere. Stoga, uđimo u nove pobjede i novo godišnje školsko ili studentsko »hodočašće« ruku pod ruku s Kristom.
Samim rođenjem Isusa Krista otvoreno je potpuno novo poglavlje u povijesti čovječanstva. Povijest označava godine važnih događaja s »prije« ili »poslije« Krista, a kršćanstvo je trenutačno najbrojnija religija na svijetu s otprilike 2,2 milijarde vjernika prema podatcima Svete Stolice, ali i procjenama ureda za stanovništvo SAD-a. Dok istraživanja koja se bave procjenama budućega broja vjernika nemaju iste rezultate o tome hoće li kršćanstvo ostati najbrojnija religija i u budućnosti, jedno je sasvim sigurno – svakim danom kršćana je sve više.
No Isus nije donio brojeve i statistike na ovaj svijet, nego je donio svjedočanstvo, otkupljenje grijeha, Riječ i njeno objašnjenje. »Fenomen Krista« događaj je koji se nije dogodio nikada prije u povijesti – zbog Božjega sina, čovjeka od krvi i mesa nama jednakoga u svemu osim u grijehu, bezbroj raznolikih ljudi odlučuje u potpunosti promijeniti svoj način života. Slijede ga, slušaju, sudjeluju u njegovu učenju koje ne prestaje ni nakon što je uskrsnuo i uzašao na nebo. Isus je iz jednoga malenoga sela doputovao u svaki kut našega planeta i tamo nastavio djelovati. No nije stao »samo« na propovijedima, čudima i iscjeljivanjima – nadahnuo je brojne ljude budućnosti i djelovao preko njih. Ljudi svih rasa iz cijeloga svijeta našli su odgovore u jednoj osobi – u Bogočovjeku iz Nazareta.
No treba se zapitati: »Što je to Isus svima ponudio?« Odgovor je jednostavan – ponudio im je novi početak. Novu, čistu stranicu u životu. Ponudio im je da odbace sve okove prošlosti i počnu graditi nešto novo. I upravo je zbog toga najveći umjetnik, pjesnik, književnik, novinar, klesar, nastavnik i dio svakoga drugoga zanimanja on. Jer je njegovim povratkom iz mrtvih nastupilo potpuno novo ljudsko doba. Doba u kojem se moli, oprašta i voli. Bez obzira na sve pogrješke i prijestupe, Isus beskonačno daje mogućnost novoga početka.
I svetci, kao i obični ljudi, imali su veoma teške početke. Ti početci veoma su se razlikovali od onoga što su ti ljudi postali. Jedan od takvih primjera je i jedan od najvećih crkvenih otaca – Aurelije Augustin. Bio je filozof i teolog koji je proglašen i crkvenim naučiteljem. Rođen je u Numidiji 354. godine, a umro je u Hiponu 430. Bio je sin rimskoga dekuriona Patricija koji je bio poganin te Monike koja je bila kršćanka. Kasnije je u svojim djelima priznao da je mrzio vjeru svoje majke, da je bio poganin, grješnik i razvratnik te se priklanjao dualističkomu maniheizmu. Prema hrvatskoj enciklopediji »osnovno je naučavanje maniheizma dualizam, usporedno postojanje dvaju počela, vječnih i neovisnih, počela dobra (Bog) i zla (materija), pa u svijetu postoji neprestana borba između svjetla i tame, između duha i materije«.
Preseljenje u Milano pokazalo se kao velika prekretnica u njegovu životu. U Milanu se susreće s neoplatonističkim idejama koje će kasnije imati odjeka u njegovim djelima. Tamo je čuo i propovijed milanskoga biskupa Ambrozija, nakon koje se povlači u tišinu. Krstio se na uskrsnu noć 24./25. travnja 387. godine u 33. godini života. Godinu nakon toga vraća se u rodnu Afriku, gdje je prodao svoje imanje, a novac podijelio siromašnima. U Milanu, Rimu i Tagasti nastala su njegova prva teološka i filozofska djela »O blaženom životu« (De vita beata), »O redu« (De ordine), »O besmrtnosti duše« (De immortalitate animae) te »Enciklopedija sedam slobodnih umijeća« (gramatika, retorika, glazba, aritmetika, geometrija, filozofija i dijalektika), koja je ostala nedovršena. Augustinov je opus vrlo opsežan i sadrži više od 90 djela, pretežno teološkoga i filozofskoga sadržaja. Tri je godine živio kao redovnik, zatim je 391. zaređen za svećenika u Hiponu, a 396. postaje biskup. Umro je u vrijeme kada su Vandali opsjedali grad.
Svoje teološko naučavanje Augustin zasniva na autoritetu Svetoga pisma, crkvene predaje i nauka te na sposobnosti ljudskoga razuma da shvati istinu, da je izrazi i brani od napada. Osnovne teološke teme kojima se Aurelije Augustin bavio bila su pitanja o Trojstvu, kristologiji, mariologiji, istočnom grijehu i milosti, a njegove su »Ispovijesti« među najčitanijim duhovnim knjigama u kojima svatko od nas može pronaći nadahnuće – baš za novi početak.
