Putokaz u prometu znači vozačima mnogo. Vozač koji ne prati prometne znakove vrlo će lako zalutati i ne će stići do cilja. Nešto se slično događa i u životu vjernika ako ne slijedi putokaz Božje riječi. Petar u nedjeljnom evanđelju ne slijedi putokaz koji mu daje Isus, nego je u sasvim drugom svjetlu kad je pun Božjega duha ispovjedio svoju vjeru u Isusa Krista kao Sina Božjega.
U Petru progovara ljudsko, postavlja se kao učitelj prema Isusu, a ne njegov učenik i ne dopušta Isusovu patnju: »Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!« piše sv. Matej. Petar ne misli na Božje, nego na ljudsko, kao što to svaki čovjek često čini. Ne želi trpljenje, bolest, križ. Ali Petar je učenik, a Isus učitelj. Petar treba slijediti Isusa. Kad mu kaže: »Nosi se od mene, sotono!«, zapisa sv. Matej, to znači »iza mene«, a ne da bi Petar bio vođa Isusu i da ga odvraća od križa, s kojega dolazi spasenje. Ne smije niti može čovjek krojiti plan svemogućemu Bogu. Ljudske misli nisu Božje misli. Petar je pokušao vjerovati Isusu radi lagodnosti, a izbjeći žrtve i križeve, te ga je opekla Božja riječ.
Put trpljenja uvodi u novo iskustvo života. Isusova patnja za ljudske grijehe i ljudska patnja čine puninu u Kristovu tijelu, u Crkvi. U Katekizmu Katoličke Crkve u br. 272 se navodi: »No Bog Otac je svoju Svemoć na najtajanstveniji način objavio u dobrovoljnom poniženju i u Uskrsnuću svoga Sina i time je pobijedio zlo. Zato je raspeti Krist ‘Božja sila i Božja mudrost; jer je ludo Božje mudrije od ljudi, i slabo Božje jače je od ljudi’.« Supatnja vjernika nadopunjuje ono što nedostaje mukama Kristovim u tijelu njegovu, a pripada Crkvi ili pojedinomu vjerniku. Vjerovanje u Sina Božjega uključuje i žrtvu. Isus poznaje zakon pšeničnoga zrna koje trune u zemlji da bi niknuo novi plod. Poznaje istinsku ljubav koja se žrtvuje za sve nas. Patnja ima smisla. Wolfang Borchert u svojoj drami »Izvan vrata« izražava bespomoćnost i očaj u katastrofama: »Dragi Bože, kad si ti zapravo dobri Bog? Bijaše li dobri Bog, kad je prskajuća bomba raskomadala mog dječaka… kad je ponestalo 11 ljudi iz moje trupe… u Staljingradu za 2. svjetskog rata… Brineš li se ti o nama, Bože?«
Teška nesreća, kao što bijaše 1990. u Tuzli, kad je poginulo 180 ljudi u rudniku, može razočarati i obeshrabriti, ali i tada treba slijediti Isusa Krista. Patnja nije mimoišla ni Božje ljude poput svetih proroka. Jeremija je u 6. stoljeću prije Krista za vrijeme kralja Jošije bio mlad prorok i bilo mu je lijepo. No ubrzo narod traži od kralja Sidkije da smakne proroka jer im nije po volji. Ismijavaju ga iz dana u dan. A prorok Jeremija treba prenositi Božju poruku narodu iako mu nije lako i ugodno.
Izvještaj iz Poslanice Rimljanima govori o predanju Bogu i odbačenomu Isusu. Evanđelje prenosi prvi navještaj Isusove smrti i uskrsnuća, ali i poruku o ukorenom Petru. Oni koji su vodili izabrani narod nisu podnosili Isusova dobra djela, htjeli su ga se riješiti. Smetalo im je što im govori istinu. A jedino istina oslobađa, kako piše sv. Ivan: »Ako ustrajete u mojoj nauci, uistinu ste moji učenici; upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi.« Zato treba nasljedovati Isusa Krista.
Put nasljedovanja Isusa znači »odreći se samoga sebe«. To nije privlačno. Ljudi su često previše vezani za imanje, koje je privremeno i pokvarljivo. Trebalo bi sve staviti na bivstvovanje, na život koji ne prestaje. Rađanje novoga čovjeka zahtijeva umiranje staroga. U čovjeku ima nešto božansko što nadvisuje prirodno i prolazno. Isus vidi što Petar ne vidi: vidi konačni ishod i ostvaruje ono što od nas Bog očekuje.
Ide po Božjoj volji i osmišljenim putom i zato može reći: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samog sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom«, zapisa sv. Matej. Uzeti svoj križ znači »napustiti sebe«. Napuštajući sebe, susret će se Krista, a Krist je smisao križa i života. To nije lako. Zato je napisao pjesnik: »Ti si, Bože, težak prijatelj.« A sv. Franjo Saleški: »U nebo se ide s kamenčićem u cipeli.« Da bismo to uspjeli, potreban je ispit savjesti svaki dan. Uz misnu žrtvu treba i žrtva života, naših trpljenja. To možemo opaziti na životu majke, koja gubeći dobiva. Logika ljubavi otkriva središte, ne u sebi, nego u drugima. Trpljenje, vjera i molitva idu skupa. Kad to ujedinimo, bit ćemo sigurni da se ravnamo po Kristovu putokazu koji vodi u vječnost.
