Odlomak Ponovljenoga zakona sadrži zaključne riječi Saveza. To je ponajprije poziv na »slušanje« glasa Gospodnjega i na »držanje« njegovih zapovijedi. Slušati i držati dva su glagola koji se često ponavljaju u Petoknjižju, ponekad praćeni i trećim glagolom – »činiti«. Slušanje uključuje trajno iščitavanje riječi Božjih zapovijedi, ali i poslušnost tim zapovijedima. Držanje zapovijedi podrazumijeva i njihovo čuvanje, brigu o Zakonu što ga je Bog dao svojemu narodu. Te su zapovijedi i naredbe »zapisane u knjizi ovoga Zakona«, to jest u Ponovljenom zakonu, no kad se u Starom zavjetu rabi riječ Zakon, obično se misli i na čitavo Petoknjižje, koje je bilo temelj židovske vjere i načina ponašanja. Slušanje i držanje toga Zakona neizbježno upućuje na potrebu vraćanja čovjeka Bogu: »Obrati se Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom.« Glagol »obratiti« (heb. šuv) znači okrenuti se, odnosno vratiti se. Tako obraćenje označava povratak Savezu sklopljenom s Bogom, pa i povratak Bogu. Nije riječ samo o nekom nutarnjem misaonom činu, nego o pokretu čitave ljudske osobe. Zato je dodano »svim srcem svojim i svom dušom svojom«. Više puta u Ponovljenom zakonu pojavljuje se poziv članovima izabranoga naroda da nešto učine svim srcem svojim i svom dušom svojom, a ponekad se tomu pridodaje i snaga. Takav je slučaj s poznatim odlomkom što ga vjerni Židovi svakoga dana recitiraju: »Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom.« Može se zaključiti da je obraćenje Bogu izraz ljubavi prema Bogu. Važno je da Božja zapovijed nije ni preteška ni daleka od čovjeka. Stoga čovjeku nije potreban neki posrednik koji bi mu objašnjavao kako vršiti Božju volju i kako se vratiti Bogu, kako ljubiti Boga. Bog je postavio svoju volju na neki način u svakoga čovjeka. U svakom je čovjeku prisutna želja, znanje i sposobnost vršenja Božjih zapovijedi, kao i potreba Božje ljubavi. Slušajući taj nutarnji glas, čovjek izabire život i sreću.
Evanđeoski odlomak započinje pitanjem nekoga zakonoznanca Isusu kako »život vječni baštiniti«. To je uobičajeno pitanje koje bi svaki učenik postavio svomu učitelju, rabinu. Evanđelisti Matej i Marko na tom mjestu daju riječ Isusu te on izravno odgovara. Luka međutim želi naglasiti koliko je taj odgovor sam po sebi jasan pa kod njega Isus navodi zakonoznanca: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Time već naznačuje da je odgovor prisutan u Zakonu, koji bi zakonoznanac morao dobro poznavati. I doista, on odgovara navodeći riječi Ponovljenoga zakona o ljubavi prema Bogu i dodajući im riječi Levitskoga zakonika o ljubavi prema bližnjemu. Poznato je da su u svojim komentarima Deset zapovijedi židovski duhovni otci i filozofi, poput Filona Aleksandrijskoga, uočavali potrebu ljubavi prema Bogu i prema ljudima. U svakom slučaju Isus potvrđuje zakonoznančev odgovor i time odgovara na njegovo prvo pitanje: »To čini i živjet ćeš.« No počinje i drugi korak toga razgovora. Problem je doista bio kako objasniti tko je to »bližnji« budući da se prema odredbama Levitskoga zakonika ta riječ rabi isključivo za pripadnike izraelskoga naroda. Upravo stoga i zakonoznanac želi na neki način ograničiti krug svojih bližnjih koje treba ljubiti. Isus odgovara poznatom prispodobom o milosrdnom Samarijancu, koja se nalazi samo u Lukinu evanđelju. Čovjeku koji je pao u ruke razbojnicima na putu od Jeruzalema prema Jerihonu ne pomažu ni svećenik ni levit. Naglašeno je da su ga oni »zaobišli«, čime se naglašava da su se držali propisa o obrednoj čistoći, misleći da je čovjek mrtav, pa bi ih dodir s njime onečistio i tako onesposobio za hramsku službu. Samarijanac, pripadnik neprijateljskoga i prezrenoga naroda, pomaže tomu čovjeku. Isusovo pitanje na kraju nije više »tko je moj bližnji«, nego »tko je bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« Odgovor je: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Isusov poziv: »Idi pa i ti čini tako!« nije toliko poziv na vršenje milosrđa, koliko na prihvaćanje različitih.
Himan iz Poslanice Kološanima sastavljen je u obliku diptiha, a kroz njega se tumači Kristov primat. U prvom je dijelu prikazan njegov primat u stvaranju svijeta, a u drugom dijelu u nadnaravnom, novom stvaranju, to jest u otkupljenju. Riječ je o vrlo razvijenoj kristologiji prema kojoj je Isus Krist, Sin Božji, preegzistentan stvaranju te je kao »slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakoga stvorenja«. On postaje počelo svega stvorenoga jer je sve stvoreno »u njemu«. Sveti pisac navodi sve »vidljivo i nevidljivo«, a to nevidljivo dodatno objašnjava nabrajajući Prijestolja, Gospodstva, Vrhovništva i Vlasti. Riječ je o duhovnim stvarnostima koje su, međutim, sve podređene Kristu i u njemu zapravo stvorene. U novom poretku otkupljenja opet je Krist počelo toga novoga kao »Glava Tijela, Crkve«. On je »Glava« jer je prvi uskrsnuo i po njemu će svi ostali uskrsnuti. Sve se to događa po naumu Boga kojemu se svidjelo u Kristu »nastaniti svu puninu«. Riječ »punina« (grč. pleroma) može označiti puninu božanstva Otčeva koje se nastanilo u Sinu, ali i puninu svega stvorenoga koje je prisutno u Kristu. Drugo je tumačenje i vjerojatnije jer, budući da je sve nastanjeno u Kristu, po njemu je sve i izmireno s Bogom.
